Nasljedstvo koje je razdvojilo dvije obitelji: Priča o ljubavi, pohlepi i oprostu
“Zar ti stvarno misliš da je to pošteno, Ivana? Da uzmeš sve, a nama ne ostaviš ni uspomenu na moju majku?” Mirjana je stajala ispred mene, oči su joj gorjele od bijesa, a ruke su joj drhtale. U tom trenutku, u hodniku naše nove vile, osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu. Dario je šutio, stisnutih usana, dok su Mirjanin brat Zoran i njihova teta Ljubica stajali iza nje, spremni na još jedan napad.
Nikada nisam željela ovo bogatstvo. Sve što sam htjela bilo je mirno živjeti s Dariom, možda jednog dana imati djecu, raditi svoj posao u knjižnici i povremeno popiti kavu s Ankicom, našom susjedom iz djetinjstva. Ankica je bila sama, bez muža, djeca su joj se odselila u Njemačku i Švicarsku, a mi smo joj pomagali oko svega – od odlaska u dućan do vožnje na preglede. Bila nam je kao druga baka.
Kad je Ankica umrla, nitko nije očekivao da će njezina oporuka sve promijeniti. “Ivani i Dariju ostavljam sve što imam jer su mi bili obitelj kad mi je prava okrenula leđa.” Te riječi su odzvanjale u mojoj glavi dok sam gledala Mirjanu kako plače i viče na mene. Zoran je prijetio tužbom, Ljubica je šaptala kako smo sigurno Ankicu nagovorili dok je bila bolesna. Dario me držao za ruku, ali osjećala sam da mu je neugodno. “Ivana, možda bismo trebali… nešto im dati?” šapnuo mi je kasnije te večeri.
“Što? Da im damo sve ovo što su godinama ignorirali? Ankica je bila sama! Gdje su bili kad joj je trebalo?” viknula sam, ali moj glas nije zvučao uvjerljivo ni meni samoj. Te noći nisam spavala. Sjećanja su navirala – Ankica kako sjedi na klupi ispred zgrade, kako mi daje kolače za rođendan, kako me tješi kad mi je umrla mama. Bila mi je više od susjede.
Sljedećih dana Mirjana i Zoran nisu prestajali dolaziti. Jednog jutra našla sam razbijeno staklo na autu. Dario je bio bijesan: “Ovo više nije normalno! Moramo zvati policiju.” Ali ja nisam htjela ratovati. Htjela sam razgovarati.
Pozvala sam ih na kavu. Sjele smo Mirjana i ja za veliki stol u Ankicinoj blagovaonici. “Znaš li ti koliko boli kad ti majka umre, a onda saznaš da si joj bio ništa?” pitala me tiho.
“Mirjana… Ankica vas je voljela. Samo… bila je povrijeđena. Znaš da ste se posvađale oko onog stana u Splitu…”
“To nije razlog da nas izbriše iz života!”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se krivom, iako nisam ništa skrivila. Dario me kasnije pitao: “Zašto se toliko mučiš oko njih? Nisi ti kriva za njihove odluke.” Ali nisam mogla pobjeći od osjećaja odgovornosti.
Vila je postala teret. Svaki dan novi pozivi odvjetnika, prijetnje na društvenim mrežama, susjedi koji šapuću iza leđa: “Oni su ti što su uzeli Ankici sve.” Počela sam izbjegavati ljude. U knjižnici su me gledali s podsmijehom. Jedna kolegica mi je rekla: “Pa dobro si se ti snašla!”
Jedne večeri sjela sam na terasu i gledala more. Dario je došao i sjeo kraj mene.
“Ivana, ne možemo ovako živjeti. Ili ćemo im dati dio ili ćemo poludjeti.”
“Ali Ankica nije to htjela…”
“A što ti želiš?”
Nisam znala odgovoriti.
Sljedećih tjedana pokušali smo pronaći kompromis – ponudili smo Mirjani i Zoranu novac, ali oni su htjeli vilu. Htjeli su sve ili ništa. Ljubica je počela širiti priče po selu da smo Ankicu ucijenili. Moji roditelji su prestali dolaziti u goste jer nisu htjeli biti dio “skandala”.
Jednog dana došla sam kući i zatekla Darija kako pakuje kofere.
“Ne mogu više, Ivana. Ovo nas uništava. Ili prodajemo vilu ili ja odlazim.”
Osjećala sam se kao da mi se svijet raspada. Sve što sam voljela – miran život, obitelj, prijatelji – nestalo je zbog novca koji nisam ni željela.
Te noći sanjala sam Ankicu. Sjela je kraj mene na klupu i rekla: “Ivana, ne daj da te bogatstvo učini siromašnom iznutra.” Probudio me plač.
Ujutro sam nazvala odvjetnika i rekla mu da prodamo vilu i podijelimo novac s Ankicinom obitelji. Dario me gledao u šoku.
“Sigurna si?”
Nisam bila sigurna ni u što osim da više ne želim biti neprijatelj nikome.
Kad smo podijelili novac, Mirjana me zagrlila kroz suze: “Možda nam nikad nećeš biti sestra, ali hvala ti što si čovjek.” Zoran nije rekao ništa, ali prvi put nije bilo mržnje u njegovim očima.
Dario i ja smo otišli iz vile s jednim koferom uspomena i osjećajem olakšanja.
Danas sjedim u malom stanu iznad knjižnice i pitam se: Je li vrijedilo izgubiti mir zbog tuđeg bogatstva? Može li oprost zacijeliti rane koje novac otvori? Što biste vi učinili na mom mjestu?