Ne prepoznajem vlastitog sina: Kako je snaha promijenila našu obitelj
“Ivan, zašto mi ne odgovaraš na poruke?” šapćem sebi dok gledam u mobitel, već satima bez odgovora. U kuhinji miriše na svježe pečene kiflice, ali nitko ih neće pojesti osim mene i mog supruga Zorana. Na stolu su tri šalice kave, kao da će se Ivan ipak pojaviti. Ali ne dolazi. Već mjesecima je tako.
Sve je počelo onog dana kad je Ivan doveo Lejlu prvi put kući. Sjećam se, bila je tiha, sramežljivo se smješkala i stalno gledala u pod. “Mama, ovo je Lejla,” rekao je Ivan s ponosom, a ja sam joj pružila ruku i poželjela dobrodošlicu. Nisam tada znala da će mi ta djevojka promijeniti život iz temelja.
Na početku sam se trudila biti najbolja svekrva. Kuhala sam bosanski lonac, pravila pitu, čak sam naučila praviti baklavu jer sam znala da joj je to omiljeni kolač iz djetinjstva. Ali Lejla je uvijek bila rezervirana, kao da se boji da će nešto pogriješiti. Ivan je postajao sve povučeniji, a naši razgovori sve kraći.
Jednog dana, dok smo sjedili za stolom, Zoran je upitao: “Lejla, kako ti je na poslu?” Ona je kratko odgovorila: “Dobro, hvala.” Ivan ju je pogledao i odmah promijenio temu. Osjetila sam hladan zrak između nas. Nakon toga, Ivan nas je sve rjeđe posjećivao. Prvo su dolazili svake nedjelje, onda svake druge, a sada ni ne znam kad ću ga opet vidjeti.
Pokušavala sam razgovarati s Ivanom nasamo. “Sine, jesi li dobro? Nedostaješ nam.” On bi samo slegnuo ramenima: “Mama, imam puno posla.” Ili bi rekao: “Lejla i ja želimo malo mira.” Osjećala sam se kao da gubim vlastito dijete.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, Zoran mi je prišao: “Možda previše forsiraš. Pusti ga malo.” Ali kako da pustim? Kako da ne brinem kad mi sin izmiče iz ruku?
Najgore je bilo prošle zime. Ivan mi nije čestitao rođendan prvi put u životu. Plakala sam cijelu noć. Sljedeći dan sam mu poslala poruku: “Sine, jesi li dobro?” Odgovorio je tek nakon tri dana: “Sve je u redu, mama.” Ni riječi više.
Počela sam kriviti Lejlu. U mojoj glavi vrtjele su se misli: “Što mu ona govori? Zašto ga okreće protiv nas?” Jedne subote skupila sam hrabrost i otišla do njih bez najave. Otvorila mi je Lejla. Bila je iznenađena, ali pristojna. “Ivan nije doma, otišao je s prijateljima na nogomet,” rekla mi je. Sjela sam u dnevnu sobu i gledala oko sebe – sve uredno, ali hladno, bez ijedne naše zajedničke slike.
“Lejla, mogu li te nešto pitati?” upitala sam tiho. Pogledala me oprezno. “Naravno.”
“Jesi li ti sretna ovdje? S Ivanom?”
Zastala je na trenutak pa rekla: “Jesam… ali osjećam da nikad nisam dovoljno dobra za vas.”
Te riječi su me pogodile kao nož. Nisam znala što reći. Samo sam sjela i gledala u pod.
Kad sam se vratila kući, Zoran me dočekao zabrinutim pogledom. “I?”
“Ne znam više ništa,” odgovorila sam kroz suze.
Dani su prolazili, a ja sam postajala sve usamljenija. Prijateljice su me tješile: “To ti je tako danas, djeca žive svoj život.” Ali meni nije bilo lakše.
Jednog dana stigla mi je poruka od Ivana: “Mama, možemo li doći na ručak u nedjelju?” Srce mi je poskočilo od sreće. Pripremila sam sve što vole – sarme, pitu od jabuka, domaći kruh. Kad su došli, Lejla je nosila malu kutiju u rukama.
“Imamo vijesti,” rekao je Ivan i pogledao Lejlu.
Ona se nasmiješila prvi put otkad ju poznajem: “Čekamo bebu.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči – ovaj put od sreće i olakšanja. Zagrlila sam ih oboje.
Ali sreća nije dugo trajala. Nakon nekoliko tjedana opet su se udaljili. Nisam znala što da radim – svaki moj pokušaj da budem bliža završio bi nesporazumom ili šutnjom.
Jedne večeri nazvala me Lejla: “Gospođo Marija… mogu li vas nešto pitati?”
“Naravno, dijete moje.”
“Biste li mogli biti uz mene kad rodim? Moja mama ne može doći iz Tuzle…”
Taj trenutak mi je slomio srce i iscijelio ga istovremeno. Pristala sam bez razmišljanja.
Kad se rodila mala Hana, držala sam ju u naručju i plakala od sreće. Ivan me zagrlio kao nekad davno.
Ali još uvijek osjećam strah – hoću li ikad opet imati svog sina onako kako sam ga imala prije? Ili su ovo samo trenuci koje moram naučiti cijeniti?
Ponekad se pitam: Jesam li ja ta koja griješi? Trebam li pustiti ili se još više boriti za svoju obitelj? Što biste vi učinili na mom mjestu?