“Ne primam sirotinju!” – Noć u bolnici koja je razotkrila istinu o našem zdravstvu
“Ne primam sirotinju!” – te riječi odzvanjale su hodnikom dok sam stezala ruku svog sina, gledajući ga kako drhti od groznice. Bilo je tri sata ujutro, kiša je lupala po prozorima sarajevske bolnice, a ja sam, u staroj jakni i s poderanim cipelama, molila sestru na prijemu da nas primi.
“Molim vas, moj Emir ima visoku temperaturu, ne reagira na lijekove…” glas mi je drhtao, ali nisam mogla plakati. Suze su mi odavno presušile.
Sestra, s crvenim ružem i hladnim pogledom, samo je odmahnula rukom: “Gospođo, imate li vi uopće zdravstveno? Ovdje ne može svatko!”
U tom trenutku, iza staklenih vrata pojavio se doktor Davor. Znao me iz viđenja – iz istog kvarta, ali iz dva različita svijeta. On vozi novi Passat, ja tramvajem idem na posao čistačice. Pogledao me s visine: “Nema mjesta. Dovedite ga kad skupite novac za privatnika.”
Emir je tiho jecao. Osjetila sam kako mi se srce raspada. U meni se nešto slomilo – više nisam bila samo majka, bila sam lavica. “Ako ga ne primite, zvat ću novinare! Zvat ću inspekciju! Ovo je dijete!”
Tišina. Sestra je nervozno pogledala doktora. On je slegnuo ramenima: “Neka sjedi u hodniku, ali ne odgovaram ako mu bude gore.”
Sjele smo na hladnu klupu. Emir mi je zaspao u krilu, a ja sam gledala druge roditelje – neki su šaptali, drugi su nas izbjegavali pogledati. Jedna žena, Jasmina, tiho mi je pružila bocu vode: “I meni su rekli isto prošle godine… Samo ako imaš vezu ili novac, možeš spasiti dijete.”
Te noći sam prvi put osjetila pravi bijes prema sustavu. Ne prema ljudima – prema nepravdi koja nas dijeli na one koji imaju i one koji mole.
Ujutro su Emira napokon primili na odjel. Dijagnoza: upala pluća. Da smo čekali još nekoliko sati, rekli su mi kasnije, mogao je umrijeti.
Kad smo došli kući, muž Adnan me dočekao s pitanjem: “Jesmo li opet morali moliti? Jesi li im dala što?”
“Nisam imala što dati. Samo sam vikala dok nisu popustili.”
Adnan je šutio dugo, gledajući kroz prozor. “Znaš li da je moj kolega iz firme platio doktoru da mu prime ženu preko reda? Petsto maraka. I još mu se zahvaljivao kao da mu je spasio život.”
Te večeri nisam spavala. Razmišljala sam o svim onim roditeljima koji nemaju ni glas ni snagu da se suprotstave. O djeci koja čekaju po hodnicima dok netko broji novac.
Sutradan sam otišla kod direktorice škole gdje radim kao čistačica. “Gospođo Mirjana, mogu li napisati pismo roditeljima? Da zajedno tražimo promjene?”
Mirjana me pogledala iznenađeno: “Znaš li ti protiv koga ideš? To su ljudi s vezama… Možeš izgubiti posao.”
“Neka izgubim! Ali neću izgubiti obraz!”
Pismo sam napisala te noći. Iskreno, iz srca:
“Dragi roditelji,
Moje dijete je skoro umrlo jer nismo imali novca za privatnog doktora niti vezu u bolnici. Koliko još djece mora patiti zbog toga? Ako ste i vi doživjeli nepravdu, pišite mi. Zajedno možemo tražiti promjene!”
Odgovori su počeli stizati već sutradan. Neki anonimni, neki hrabri:
“Moj sin je čekao operaciju mjesecima jer nismo imali kome dati mito…”
“Moja kćerka nije dobila terapiju jer nismo imali zdravstveno…”
“Moj muž je umro na hitnoj jer nisu imali vremena za njega…”
Osjetila sam snagu zajedništva koju nikad prije nisam poznavala. Počeli smo se sastajati u školskoj dvorani – roditelji, bake i djedovi, čak i neki učitelji.
Jedne večeri došla je i Jasmina iz bolnice: “Znaš li da su doktora Davora premjestili? Netko ga je prijavio zbog uzimanja mita… Možda smo i mi tome doprinijeli.”
Ali borba nije bila gotova. U medijima su počele izlaziti priče o korupciji u zdravstvu, o djeci koja umiru jer nisu dovoljno bogata ili poznata.
Moj Adnan me zagrlio: “Ponosan sam na tebe. Ali bojim se za nas… Što ako nam netko naudi?”
Pogledala sam ga ravno u oči: “Ako šutimo, tko će govoriti za našu djecu? Ako se bojimo, tko će ih zaštititi?”
Danas Emir trči po dvorištu zdrav i nasmijan. Ali ja više nikad neću biti ista žena.
Ponekad se pitam – koliko još djece mora patiti da bi se nešto promijenilo? Hoćemo li ikada imati zdravstvo gdje vrijedi čovjek, a ne novac?
Što vi mislite – jesmo li svi mi odgovorni za šutnju ili za promjenu?