„Ne želim ovdje živjeti!” – Kako je svekrva uništila naš mir
„Ne želim ovdje živjeti!” vrisnula je Sanja, moja supruga, dok je tresnula vratima dnevnog boravka. Zvuk je odjeknuo kroz prazne sobe naše nove kuće na rubu Sesveta, kao da je i zidovima bilo jasno da ovdje nitko nije sretan. Stajao sam u hodniku, držeći kutiju sa starim fotografijama, i osjećao kako mi se srce steže. Nisam znao što da kažem. Nisam znao ni kako smo došli do ovoga.
Sve je počelo prije šest mjeseci, kad je moja majka, gospođa Ljubica, odlučila da je vrijeme da „konačno stanemo na svoje noge”. „Marko, sine, ne možeš cijeli život biti podstanar! Što će ljudi reći? A Sanja je trudna! Djeca trebaju dvorište, mir, sigurnost. Ovdje u centru nemaš ništa od toga.”
Sanja je šutjela, gledala kroz prozor dok su majčine riječi padale po nama kao kiša. Znao sam da ona ne želi napustiti stan u centru, gdje joj je posao udaljen deset minuta tramvajem, gdje ima prijateljice i svoju rutinu. Ali nisam imao snage suprotstaviti se majci. Odrastao sam uz njezine žrtve i stalne podsjetnike kako je sve što ima dala za mene. Osjećao sam dug koji nikad neću moći vratiti.
„Sanja, ljubavi, možda bi nam stvarno bilo bolje u kući…”, pokušao sam kasnije te večeri, dok smo ležali u krevetu. Okrenula mi je leđa.
„Ne želiš ti to. To želi tvoja mama.”
Nisam imao odgovora. I tako smo pristali. Majka je pronašla kuću – staru prizemnicu s dvorištem i oronulim voćkama. „Samo treba malo rada i bit će kao nova! A cijena je prava sitnica!”
Uselili smo se početkom proljeća. Prvih tjedana sve je bilo novo i nepoznato. Sanja je pokušavala urediti vrt, ja sam popravljao krov koji je prokišnjavao. Majka je dolazila svaki drugi dan s loncima sarme i savjetima: „Sanja, nisi dobro posadila rajčicu. Marko, moraš popraviti ogradu prije nego što ti netko ukrade bicikl.”
Nisam primjećivao koliko Sanja pati dok jednog dana nije zaplakala pred mnom.
„Ne mogu više! Osjećam se kao gost u vlastitoj kući! Tvoja mama ulazi kad hoće, komentira sve što radim… Ja ovdje nemam nikoga! Ti si stalno na poslu ili s njom!”
Pokušao sam razgovarati s majkom.
„Sine, ja samo želim najbolje za vas! Sanja je preosjetljiva. Danas mlade žene ništa ne znaju o pravom životu!”
Tada su počele svađe. Svaki dan nova tema – tko će čuvati bebu kad se rodi, gdje ćemo kupovati namirnice, zašto Sanja ne želi da majka ima ključ od kuće.
Jedne večeri, kad sam došao kući kasno s posla, zatekao sam Sanju kako sjedi na podu dječje sobe, okružena igračkama koje smo tek kupili.
„Marko, ja više ne mogu… Razmišljam da se vratim kod svojih roditelja u Osijek. Ovdje nisam sretna.”
Osjetio sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sve zbog jedne odluke koju nisam imao hrabrosti donijeti samostalno.
Pokušao sam razgovarati s majkom još jednom.
„Mama, molim te… Daj nam malo prostora. Sanja pati.”
Ljubica me pogledala kao da sam joj zabio nož u leđa.
„Znači, sad sam ja kriva za sve? Sve sam dala za vas! Da nije mene, još biste bili podstanari! Sram te bilo!”
Te noći nisam spavao. Gledao sam u strop i prvi put u životu mrzio osjećaj dužnosti prema majci. Počeo sam shvaćati koliko sam bio slab.
Sanja je sljedećih dana bila šutljiva. Naša beba, mala Ema, rodila se u tišini i napetosti. Majka je došla u bolnicu s velikim buketom i savjetima kako treba dojiti.
Kad smo došli kući iz rodilišta, Sanja me pogledala suznih očiju:
„Marko, ili ćemo biti obitelj ti i ja – ili ću otići.”
Stajao sam pred izborom koji me razdirao na pola. Znao sam da moram nešto promijeniti.
Sljedećeg jutra otišao sam do majke.
„Mama, volim te i zahvalan sam ti na svemu. Ali ovo više ne ide. Sanja i ja moramo sami odlučivati o svom životu. Molim te… Poštuj to.”
Ljubica je plakala. Ja sam plakao. Ali prvi put sam osjetio olakšanje.
Danas još uvijek živimo u toj kući. Nije lako – povjerenje između mene i Sanje još uvijek zacjeljuje. Majka dolazi rjeđe i polako prihvaća granice koje smo postavili.
Ponekad sjedim na terasi i pitam se: Je li vrijedilo žrtvovati mir zbog tuđih očekivanja? Koliko nas Balkan još uvijek drži zarobljenima u osjećaju dužnosti prema roditeljima – a koliko smo spremni boriti se za vlastitu sreću?