Neću Pristati na Život Koji Mrzim: Priča o Ani i Potrazi za Srećom

“Opet si zaboravio iznijeti smeće, Damire!” viknula sam s vrata, dok su mi vrećice iz Konzuma rezale prste. Nije odgovorio. Čuo se samo tihi šum televizora iz dnevne sobe. U tom trenutku, dok sam sama vukla vrećice prema kuhinji, osjetila sam kako mi srce udara u sljepoočnicama. Nije to bila ljutnja samo zbog smeća. Bila je to ljutnja zbog svega što sam postala – žena koja se svakog jutra budi s knedlom u grlu jer ide na posao koji mrzi, koja navečer dolazi kući gdje je dočekuje tišina i nered.

“Ana, ne budi naporna, imao sam težak dan,” promrmljao je Damir kad sam ušla u dnevnu sobu. Pogledala sam ga – sjedio je zavaljen, s pivom u ruci, gledajući neki kviz. “A ja? Zar ja nisam imala težak dan?” pomislila sam, ali nisam rekla ništa. Samo sam spustila vrećice na stol i otišla u kupaonicu.

U ogledalu sam vidjela svoje umorne oči. Sjetila sam se kako sam kao djevojčica sanjala da ću biti učiteljica, možda čak i književnica. Ali život me odveo drugim putem. Nakon faksa nisam mogla naći posao u struci, pa sam prihvatila ono što se nudilo – administracija u jednoj maloj firmi u Zagrebu. Svaki dan isti ljudi, iste priče, iste žalbe šefa: “Ana, gdje su oni papiri? Ana, jesi li poslala mail?” Kao da nisam čovjek nego stroj.

Moja mama, Jasna, uvijek je govorila: “Bitno je da imaš siguran posao, Ana. Danas je to zlata vrijedno.” Tata bi samo kimnuo glavom i dodao: “Nije vrijeme za snove, kćeri.” I tako sam godinama pristajala na manje od onoga što želim, uvjeravajući sebe da je sigurnost važnija od sreće.

Ali večeras, dok sam prala suđe i slušala kako Damir prebacuje kanale, nešto se u meni slomilo. Suze su mi krenule niz lice, tiho, da ih nitko ne vidi. Nisam više mogla. Nisam više htjela biti nečija sjena.

Sljedećih dana osjećala sam se kao da hodam po rubu. Na poslu sam sve češće gledala kroz prozor, zamišljajući kako bi bilo da dam otkaz i pokušam nešto svoje. Moja kolegica Mirela primijetila je da sam odsutna.

“Ana, jesi dobro?” pitala me jednog jutra dok smo pile kavu u kuhinji firme.

“Ne znam… Umorna sam od svega. Osjećam se kao da živim tuđi život,” priznala sam.

Mirela me pogledala s razumijevanjem. “Znaš, i ja sam tako osjećala prije nego što sam upisala onaj tečaj grafičkog dizajna. Nije lako promijeniti sve, ali možda bi trebala pokušati nešto novo?”

Te večeri nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što bih mogla biti – o svemu što još uvijek mogu postati. Počela sam istraživati online tečajeve pisanja i prevođenja. Srce mi je brže kucalo od same pomisli na promjenu.

Ali kad sam to spomenula Damiru, samo je odmahnuo rukom: “Ma pusti gluposti, Ana. Tko će te platiti za pisanje? Drži se ti svog posla.”

Bilo mi je teško čuti to od njega. Očekivala sam barem malo podrške. Umjesto toga, osjećala sam se još usamljenije.

Jedne subote otišla sam kod roditelja u Sesvete. Mama je kuhala grah, tata je čitao novine.

“Mama… razmišljam da dam otkaz,” rekla sam tiho.

Spustila je kuhaču i pogledala me kao da sam poludjela.

“Ana! Pa nisi valjda luda? Što ćeš raditi? Kako ćeš plaćati stan? Što će reći ljudi?”

Tata je samo uzdahnuo: “Danas svi žele biti nešto posebno. A tko će raditi obične poslove?”

Osjetila sam kako mi se grlo steže. Zar nitko ne vidi koliko patim?

Te večeri nazvala me Mirela.

“Ana, prijavila sam te na natječaj za kratku priču! Znam da si uvijek voljela pisati. Pošalji nešto svoje!”

Nisam znala bih li plakala ili smijala se. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tračak nade.

Sljedećih tjedana pisanje mi je postalo spas. Svaku slobodnu minutu koristila sam za stvaranje priča – o ženama poput mene koje su odlučile reći ‘ne’ životu koji ih guši.

Kad su objavili rezultate natječaja i vidjela svoje ime među dobitnicima, srce mi je iskočilo iz grudi. Nisam mogla vjerovati! Taj osjećaj ponosa bio je jači od svih strahova.

Damir nije bio impresioniran.

“Super, dobila si neku nagradu… Ali to ti neće platiti račune,” rekao je ravnodušno.

Tada sam shvatila – možda nije problem samo posao koji mrzim, nego i ljudi oko mene koji me ne podržavaju.

Nakon nekoliko mjeseci odlučila sam dati otkaz. Bilo je strašno i oslobađajuće istovremeno. Mama nije razgovarala sa mnom tjednima; tata je bio razočaran; Damir je bio bijesan.

Ali ja… ja sam napokon bila svoja.

Danas radim kao freelance prevoditeljica i povremeno pišem članke za portale iz Hrvatske i Bosne. Nije lako – nekad jedva spajam kraj s krajem – ali barem više ne mrzim svaki ponedjeljak.

Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što nisam pristala na sigurnost? Ili je veća pogreška živjeti život koji te polako ubija iznutra?

Što vi mislite – vrijedi li riskirati sve zbog vlastite sreće?