Nedjeljno jutro koje je promijenilo sve: Ispovijest jedne žene
“Halo?” Moj glas je bio promukao, još uvijek obavijen snom i toplinom pokrivača. S druge strane tišina, ali ne ona nelagodna, već ona koja nešto zna. Onda ženski glas, miran, siguran, kao da me poznaje: “Dobro jutro… Mislila sam da je on.” Nisam ni stigla pitati tko je, ona je već nastavila: “Možete mu reći da ga čekam u 11 kao i uvijek?”
Srce mi je preskočilo. Pogledala sam prema Ivanu, mom mužu, koji je još spavao okrenut leđima. Sve u meni se stisnulo. “Oprostite, tko ste vi?” – upitala sam, ali ona je samo uzdahnula i prekinula vezu. U tom trenutku, nedjelja više nije bila obična nedjelja. Kava, šetnja, film s djecom – sve je nestalo u magli sumnje i straha.
Sjedila sam na rubu kreveta, gledala u Ivana i pitala se koliko toga ne znam o čovjeku s kojim dijelim život već 14 godina. Naša djeca, Ana i Filip, još su spavala u svojim sobama. U kuhinji je mirisalo na svježi kruh koji sam sinoć ispekla. Sve je bilo savršeno – barem tako sam mislila.
Ivan se probudio i nasmiješio mi se onim svojim umornim osmijehom. “Jesi dobro? Izgledaš nekako… blijedo.”
“Dobro sam,” slagala sam. “Samo sam loše spavala.”
Cijeli dan sam ga promatrala. Svaki njegov pokret bio mi je sumnjiv. Kad je uzeo mobitel i otišao na balkon, srce mi je tuklo kao ludo. Nisam čula što govori, ali vidjela sam kako mu lice omekšava dok razgovara. Kad se vratio, poljubio me u čelo kao uvijek. “Idem do Gorana na kavu, brzo ću se vratiti.”
Goran je njegov najbolji prijatelj još iz srednje škole. Ili sam barem tako mislila. Tog dana nisam mogla izdržati – uzela sam njegov stari mobitel iz ladice, onaj koji više ne koristi, ali nije ga bacio. Pronašla sam poruke: “Vidimo se u 11?”, “Nedostaješ mi.” Ime: Lejla.
Lejla. Nikad nisam čula za nju. Nije bila s posla, nije bila iz našeg društva. Osjetila sam kako mi se želudac okreće. Sve te godine povjerenja, zajedničkih ručkova kod mojih roditelja u Osijeku, ljetovanja na Braču, Božići kod njegove majke u Sarajevu… Sve mi se činilo kao laž.
Kad se Ivan vratio, djeca su već gledala crtiće. Sjela sam nasuprot njega za stol i rekla: “Tko je Lejla?”
Zaledio se. Nikad ga nisam vidjela tako – blijed, izgubljen, bez riječi. “Nije ono što misliš…” promucao je.
“Što onda jest?”
Počeo je pričati – isprva nesuvislo, a onda sve jasnije. Lejla je žena koju je upoznao prije dvije godine na poslovnom putu u Mostaru. U početku su samo razgovarali, dijelili probleme koje nije mogao podijeliti sa mnom jer me nije htio opterećivati. Onda su počeli viđati se svaki put kad bi išao na put – a putovanja su postala češća.
“Zaljubio si se u nju?” pitala sam.
Nije odgovorio odmah. Samo je slegnuo ramenima i pogledao kroz prozor.
“Ne znam… Možda jesam. Ali volim tebe i djecu. Ne želim vas izgubiti.”
Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Nisam plakala zbog njega – plakala sam zbog sebe, zbog svih onih trenutaka kad sam vjerovala da smo sretni, zbog djece koja su mislila da imaju savršenu obitelj.
Tjedni su prolazili u tišini i napetosti. Ivan je pokušavao biti prisutniji kod kuće, pomagao oko djece, kuhao večere koje nikad prije nije znao napraviti. Ali svaki njegov pogled bio mi je stranac.
Jedne večeri Ana me pitala: “Mama, zašto si tužna? Tata te povrijedio?”
Nisam znala što reći djetetu od deset godina koje vidi više nego što bi trebalo. “Nije važno, ljubavi. Samo mama mora malo razmisliti o svemu.”
Počela sam odlaziti na duge šetnje sama po nasipu Save, gledala sam kako rijeka nosi granje i smeće – kao da odnosi i moje misli sa sobom. Prijateljica Mirela me nagovarala da ga ostavim: “Ne zaslužuje te! Pogledaj se – jaka si žena!”
Ali nije bilo tako jednostavno. Imali smo dvoje djece, zajednički stan koji još otplaćujemo banci, roditelje koji bi umrli od srama kad bi saznali istinu.
Jedne subote Ivan me zamolio da odemo na kavu sami. Sjeli smo u mali kafić blizu tržnice gdje smo nekad dolazili kao studenti.
“Ne mogu više ovako,” rekao je tiho. “Prekinuo sam s Lejlom. Želim popraviti stvari među nama. Znam da ti ne mogu tražiti oprost odmah… ali molim te, pokušajmo zbog djece.”
Gledala sam ga i pitala se – može li se povjerenje ikad vratiti? Može li ljubav preživjeti izdaju?
Dani su prolazili sporo. Djeca su osjećala napetost, Ana je počela gristi nokte, Filip je bio povučeniji nego inače. Otišli smo zajedno kod bračnog savjetnika – prvi put sam osjetila da nisam sama u svojoj boli.
Polako smo počeli razgovarati o stvarima o kojima nikad nismo pričali – o umoru, o strahu od starenja, o osjećaju da smo jedno drugome postali stranci dok smo trčali za poslom i obavezama.
Ne znam što će biti sutra. Ne znam hoću li mu ikad moći potpuno oprostiti ili ću uvijek tražiti tragove laži u svakom njegovom pogledu.
Ali znam jedno: nisam sama i nisam kriva što nisam vidjela ono što nisam htjela vidjeti.
Ponekad se pitam – koliko nas živi u iluziji sigurnosti dok nam život ne pokaže koliko smo zapravo ranjivi? Što biste vi učinili na mom mjestu?