Neizgovorene istine iza zatvorenih vrata: Priča o jednom braku
“Zašto uvijek moraš šutjeti kad znaš da nije u redu?” čuo sam Ajlinin glas iz kuhinje, tih, ali napet, kao da se boji da ću ih čuti. Nisam imao namjeru prisluškivati, ali riječi su mi same došle do ušiju dok sam sjedio u dnevnoj sobi, zureći u svjetla na drvetu ispred zgrade. Bio je prosinac, Sarajevo je bilo pod snijegom, a ja sam bio sam, iako nisam bio sam. Tri mjeseca su prošla otkako je babo umro, a praznina koju je ostavio bila je dublja nego što sam mogao zamisliti.
Ajla i ja smo bili zajedno deset godina. Svi su govorili da smo savršen par – ona nasmijana, uvijek spremna pomoći, ja ozbiljan, ali odan. Imali smo sina, Emira, koji je sada išao u drugi razred osnovne škole. Na van sve je izgledalo idealno. Ali te večeri, dok sam slušao Ajlu kako šapće svojoj sestri Lejli, shvatio sam koliko malo znam o vlastitom životu.
“Ne mogu više ovako, Lejla. Osjećam se kao duh u vlastitoj kući. On me ne vidi. Samo radi, šuti i gleda kroz mene kao da sam zrak,” rekla je Ajla. Osjetio sam kako mi srce preskače. Govorila je o meni. Nisam znao što da mislim – bio sam uvjeren da joj pružam sve što mogu, pogotovo otkako je babo umro i kad sam preuzeo njegov mali dućan na Baščaršiji.
Lejlin odgovor bio je još tiši: “Ajla, moraš mu reći. Ne možeš cijeli život živjeti u sjeni njegove tuge. I ti imaš pravo na sreću.”
Sjedio sam nepomično, osjećajući se kao uljez u vlastitom domu. U meni se miješala ljutnja i tuga. Zar sam toliko zaokupljen vlastitim bolom da ne vidim bol žene koju volim? Ili je ona ta koja ne razumije koliko mi znači?
Te noći nisam spavao. Ajla je legla pored mene kao i svake druge noći, ali između nas je zjapila tišina koju nisam znao premostiti. Ujutro sam otišao ranije na posao, izbjegavajući razgovor.
U dućanu me dočekao stari prijatelj iz djetinjstva, Adnan. “Šta ti je, Samire? Izgledaš kao da nisi oka sklopio.” Slegnuo sam ramenima. “Ništa posebno. Znaš kako je kad ostaneš bez nekog svog…”
Adnan me pogledao s razumijevanjem. “Znam, ali nemoj da ti porodica pati zbog toga. Ajla je dobra žena. Nemoj dozvoliti da ti se dom raspadne dok gledaš unazad.”
Njegove riječi su me pogodile više nego što bih priznao. Cijeli dan sam razmišljao o Ajli i onome što sam čuo. Kad sam se vratio kući, Emir mi je dotrčao u zagrljaj, a Ajla me pogledala s blagim osmijehom koji nije dosezao do očiju.
“Hoćeš li večeras ostati s nama?” pitala je tiho dok smo sjedili za stolom.
“Hoću,” odgovorio sam kratko, ali nisam znao kako započeti razgovor koji mi je gorio na jeziku.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Ajla je bila odsutna, često bi izlazila s Lejlom ili ostajala dugo budna gledajući serije koje nikad prije nije pratila. Emir je osjećao napetost i povukao se u sebe.
Jedne večeri skupio sam hrabrost.
“Ajla, moramo razgovarati,” rekao sam dok smo prali suđe.
Pogledala me iznenađeno, ali nije ništa rekla.
“Čuo sam te onu večer s Lejlom… Znam da nisi sretna. Znam da sam bio odsutan otkako je babo umro, ali… nisam znao da te toliko povređujem.”
Ajla je spustila pogled. “Nisi ti kriv za sve, Samire. I ja sam pogriješila što ti nisam rekla kako se osjećam. Ali osjećam se sama već dugo vremena… Kao da više nismo partneri nego cimeri.”
Osjetio sam kako mi suze naviru na oči. “Ne želim te izgubiti. Ne želim da Emir raste u kući bez ljubavi. Reci mi šta da radim.”
Dugo smo razgovarali te noći – o svemu što nas boli, o stvarima koje smo prešutjeli godinama. Prvi put nakon dugo vremena osjetio sam nadu.
Ali problemi nisu nestali preko noći. Ajla mi je priznala da se viđa s psihologinjom jer ne može sama nositi teret svakodnevnice i moje tuge. Ja sam počeo češće provoditi vrijeme s Emirom i truditi se biti prisutan kod kuće.
Ipak, povjerenje koje smo izgubili teško se vraća. Svaka sitnica može izazvati novu svađu – neoprano suđe, zaboravljena godišnjica, predugo zadržavanje na poslu.
Jednog dana Emir me pitao: “Tata, hoćete li ti i mama opet biti sretni kao prije?”
Nisam znao što da mu odgovorim.
Danas, dok sjedim za istim onim prozorom i gledam snijeg kako pada po praznim ulicama Sarajeva, pitam se: Jesmo li svi mi samo glumci u tuđim pričama? Koliko toga ostaje neizrečeno među ljudima koji bi trebali biti najbliži? Možemo li ikada zaista upoznati one koje volimo ili uvijek ostaje nešto skriveno iza zatvorenih vrata?