Nema kolijevke, nema premataljke, ni bočice – Povratak kući u kaosu

“Gdje je kolijevka, Ivane? Gdje je premataljka? Zašto nema ni jedne bočice?” Glas mi je drhtao dok sam stajala na pragu naše dnevne sobe, s malom Lanom u naručju, još uvijek umotanu u bolničku dekicu. Ivan je sjedio za računalom, s mobitelom prislonjenim uz uho, i samo mi je mahnuo rukom, kao da sam mu smetnja, a ne žena koja se upravo vratila iz bolnice s njihovim prvim djetetom.

Nisam mogla vjerovati. Proveli smo mjesece pričajući o tome kako će sve biti spremno, kako će naš dom biti ispunjen radošću i smijehom kad Lana dođe. Ali sada, kad sam konačno stigla, dočekala me hladna tišina i nered. Na stolu su bile razbacane Ivanove bilješke, prazne šalice kave, a u kutu su se gomilale neoprane pelene koje sam spakirala prije odlaska u rodilište.

“Znaš da imam važan projekt na poslu, nisam stigao sve pripremiti,” promrmljao je, ne skidajući pogled s ekrana. Osjetila sam kako mi se u grudima skuplja tuga i bijes. Nisam znala što mi je teže – fizička iscrpljenost nakon poroda ili osjećaj potpune usamljenosti u vlastitom domu.

Sjetila sam se mame, kako mi je pričala da su u njezino vrijeme svi iz sela dolazili pomoći kad se rodi dijete. Sada, u ovom našem zagrebačkom stanu, bila sam sama. Susjedi su samo kratko provirili kroz vrata, donijeli kolač i nestali. Nitko nije pitao trebam li išta.

Prva noć kod kuće bila je najgora. Lana je plakala, a ja nisam imala gdje je presvući, nisam imala ni steriliziranu bočicu. Sjela sam na pod, naslonila leđa na zid i pustila suze. Ivan je spavao u drugoj sobi, opravdavajući se da mora biti odmoran za posao.

Sljedećih dana, sve je bilo kao u magli. Lana je plakala, ja sam plakala, a Ivan je nestajao rano ujutro i vraćao se kasno navečer. Kad sam ga pokušala zamoliti za pomoć, samo bi slegnuo ramenima: “Ne mogu sada, stvarno imam previše obaveza.”

Jedne večeri, kad sam konačno skupila snage, sjela sam nasuprot njega dok je večerao. “Ivane, ne mogu više ovako. Osjećam se kao da sam sama u svemu. Zar ti nije stalo do nas?” Pogledao me, prvi put nakon dana, i na trenutak sam vidjela trag krivnje u njegovim očima. “Znaš da radim za nas. Da mogu, bio bih više s vama.”

“Ali ne možeš kupiti vrijeme koje Lana sada treba. Ne možeš kupiti moju snagu, koja nestaje svaki dan,” odgovorila sam tiho.

Te noći, kad je Lana napokon zaspala, sjela sam na balkon i gledala svjetla grada. Sjetila sam se kako sam kao djevojčica sanjala o velikoj obitelji, toplom domu, zajedništvu. Gdje je to nestalo? Jesam li pogriješila što sam vjerovala da će se sve posložiti samo od sebe?

Sljedeće jutro, nazvala sam mamu. “Ne mogu više, mama. Sve je na meni. Ivan kao da ne vidi ni mene ni Lanu.” S druge strane čula sam tihi uzdah. “Draga, muškarci nekad ne znaju kako se nositi s promjenama. Ali moraš mu reći što ti treba, jasno i glasno. I ne boj se tražiti pomoć.”

Nakon tog razgovora, odlučila sam nešto promijeniti. Počela sam zapisivati sve što mi treba, sve što me boli, sve što želim reći Ivanu. Kad je došao kući, pružila sam mu papir. “Ovo je popis stvari koje trebamo za Lanu. I popis stvari koje trebam od tebe.”

Ivan je šutio, ali je prvi put pročitao sve do kraja. “Nisam znao da ti je ovako teško,” rekao je tiho. “Nisam ni znao što sve treba.”

“Zato sam ti napisala. Ne mogu više sama.”

Tog vikenda, prvi put smo zajedno otišli u trgovinu za bebe. Kupili smo kolijevku, premataljku, bočice, pelene. Ivan je nespretno sastavljao namještaj, a ja sam ga gledala i po prvi put nakon dugo vremena osjetila trunku nade.

Ali problemi nisu nestali preko noći. Ivan je i dalje bio često odsutan, a ja sam se borila s nesanicom, strahom da nisam dovoljno dobra majka, osjećajem da gubim sebe. Jedne večeri, dok sam uspavljivala Lanu, čula sam kako Ivan razgovara s nekim na mobitel. “Ne znam što da radim, sve mi izmiče kontroli. Bojim se da ću izgubiti i nju i dijete.”

Te riječi su me pogodile. Nisam bila jedina koja se boji. Ivan je bio izgubljen na svoj način.

Sljedećih tjedana, pokušali smo razgovarati više. O našim strahovima, o tome kako se osjećamo. Nije bilo lako. Bilo je dana kad sam mislila da ćemo se raspasti, kad sam razmišljala o povratku kod roditelja u Osijek. Ali svaki put kad bih pogledala Lanu, znala sam da moram pokušati još jednom.

Jedne večeri, dok smo zajedno presvlačili Lanu, Ivan me pogledao i tiho rekao: “Znam da sam pogriješio. Ali želim naučiti biti bolji otac. I bolji muž.”

Možda je to bio početak. Možda nećemo nikad biti savršena obitelj iz reklama, ali možda možemo biti dovoljno dobri jedno za drugo.

Ponekad se pitam – koliko žena oko mene prolazi isto, a šuti? Koliko nas se boji priznati da nam je teško, da nam treba pomoć? Možemo li biti iskreni jedni prema drugima i reći: “Nisam dobro, treba mi netko”?

Jeste li se i vi osjećali sami kad ste najviše trebali podršku? Kako ste pronašli snagu da nastavite dalje?