Neočekivani gosti: Kad me muževa dobrota iznenadila

“Adnane, ko su ti ljudi?” – moj glas je zadrhtao dok sam gledala kroz prozor, promatrajući kako dva muškarca u tamnim jaknama ulaze u našu avliju. Kiša je neumorno lupala po limenom krovu, a miris pečenih paprika širio se kuhinjom. Adnan je stajao kraj štednjaka, leđa okrenut meni, i šutio. Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima, a ruke mi se tresu dok sam rezala kruh.

“Samo prijatelji s posla, Amra. Ne brini se,” odgovorio je tiho, ali nisam mu vjerovala. U zadnje vrijeme često je kasnio kući, a mobitel mu je stalno bio utišan. Prije nekoliko dana pronašla sam poruku na njegovom telefonu: “Vidimo se večeras, sve će biti spremno.” Nisam ga pitala ništa tada, ali večeras nisam mogla izdržati.

Gosti su sjeli za stol, a ja sam im donijela večeru. Jedan od njih, Senad, pogledao me s blagim osmijehom. “Hvala vam, gospođo Amra. Dugo nismo ovako lijepo jeli.” Drugi, mlađi muškarac po imenu Emir, bio je povučen i stalno je gledao u pod. Osjetila sam nelagodu u zraku. Adnan je pokušavao voditi razgovor o svakodnevnim stvarima, ali ja sam jedva čula riječi. U glavi mi je odzvanjalo: Šta ako me laže? Šta ako krije nešto opasno?

Te noći nisam mogla spavati. Adnan je ležao pored mene, ali osjećala sam kao da je miljama daleko. Sjetila sam se svoje majke koja mi je uvijek govorila: “U braku nema tajni, Amra. Sve se mora reći.” Ali šta ako istina boli više od laži?

Sljedećih dana gosti su dolazili još nekoliko puta. Svaki put bih ih dočekala s osmijehom, ali iznutra sam gorjela od sumnje. Počela sam špijunirati Adnana – provjeravala sam njegov telefon kad bi otišao pod tuš, slušala njegove razgovore kroz vrata dnevne sobe. Jedne večeri čula sam kako tiho govori: “Ne brini, sve će biti dobro. Samo još nekoliko dana.”

Nisam više mogla izdržati. “Adnane, moraš mi reći šta se dešava! Ne mogu više ovako!” viknula sam dok smo sjedili za stolom nakon što su gosti otišli. Pogledao me umorno, oči su mu bile crvene od nespavanja.

“Amra… Nisam htio da te opterećujem. Znam da si zabrinuta, ali… Senad i Emir su izbjeglice iz Sirije. Prijatelj s posla me zamolio da im pomognem dok ne pronađu smještaj. Nemaju nikoga ovdje. Znaš kakva je situacija kod nas – niko ih ne želi primiti. Bojao sam se da ćeš se naljutiti ili da ćeš biti uplašena…”

Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz lice. Sramila sam se svojih misli i sumnji. “Zašto mi nisi rekao? Zar misliš da nemam srca? Samo… bojala sam se za nas, za djecu…”

Adnan mi je prišao i zagrlio me čvrsto. “Znam, Amra. Nisam htio da te stavljam u tešku situaciju. Ali nisam mogao okrenuti leđa ljudima kojima treba pomoć. Sjeti se rata – koliko su nama ljudi pomogli kad smo bježali iz Mostara?”

Te noći dugo smo razgovarali. Ispričao mi je sve – kako su Senad i Emir došli do Bosne preko Grčke i Srbije, kako su spavali po parkovima i autobusnim stanicama dok ih nije pronašao njegov kolega Jasmin. Ispričao mi je o njihovim porodicama koje su ostale u Aleppu i o njihovoj nadi da će jednog dana pronaći mir.

Sljedećih dana počela sam gledati Senada i Emira drugim očima. Pomagala sam im oko papira za azil, učila ih kako se pravi sarma i pokazivala im gdje mogu kupiti najjeftinije namirnice na pijaci. Djeca su ih zavoljela – mali Tarik ih je zvao “striček Emir”, a Lejla im je crtala crteže koje su oni ponosno nosili sa sobom.

Ali nije sve bilo lako. Komšije su počele šaptati iza leđa: “Vidi Amre i Adnana, dovode strance u kuću! Ko zna ko su ti ljudi…” Jednog dana susjeda Mara me zaustavila na stepenicama: “Amra, pazi se ti toga… Danas su izbjeglice, sutra ko zna šta!” Osjetila sam bijes i tugu istovremeno.

Jedne večeri Emir se vratio uplakan – neko ga je na ulici nazvao pogrdnim imenima i prijetio mu da će ga prijaviti policiji ako ga još jednom vidi u kvartu. Sjela sam pored njega i rekla: “Emire, znam da ti je teško. I nama je bilo teško kad smo bježali iz Mostara ’93., ali preživjeli smo jer smo imali dobre ljude oko sebe. Ovdje si siguran dok god si s nama.” Pogledao me zahvalno kroz suze.

Adnan i ja smo prošli kroz mnogo svađa i nesporazuma tih sedmica. Ponekad bih mu zamjerila što nije odmah bio iskren sa mnom; ponekad bi on meni zamjerio što nisam imala više povjerenja u njega. Ali svaki put bismo završili zagrljeni na kauču, svjesni da nas samo iskrenost može spasiti.

Kad su Senad i Emir konačno dobili privremeni smještaj u Sarajevu, ispratili smo ih sa suzama u očima. Ostavili su nam pismo zahvalnosti i malu kutiju sa začinima iz Sirije – “da vas podsjeća na nas i na to koliko ste nam pomogli”.

Dugo nakon toga razmišljala sam o svemu što se dogodilo. Koliko lako sumnja može uništiti povjerenje; koliko malo treba da čovjek postane stranac u vlastitoj kući; ali i koliko snage ima u dobroti koju često uzimamo zdravo za gotovo.

Ponekad se pitam: Koliko nas bi imalo hrabrosti otvoriti vrata nepoznatima? I koliko nas bi imalo snage priznati vlastite slabosti pred onima koje najviše volimo?