Nepovratni Rezovi: Priča o Gubitku i Oprostu
“Ne smiješ pogriješiti, Jasmina!” vrištala sam u sebi dok sam drhtavim rukama pripremala infuziju za starijeg pacijenta. Sat je otkucavao 2:17, a bolnički hodnici odzvanjali su tišinom koju su povremeno prekidali jauci iz susjednih soba. U tom trenutku zazvonio je moj mobitel. Na ekranu je pisalo: “Mama”. Srce mi je preskočilo. Nisam se javljala već danima, nakon posljednje svađe s bratom Damirom zbog očeve ostavštine.
“Jasmina, molim te, tata je opet loše. Ne znam što da radim…” čuo se mamin slomljeni glas kroz šapat.
“Mama, na poslu sam! Ne mogu sad pričati!” odbrusila sam, osjećajući kako mi se grlo steže. Zatvorila sam oči na sekundu, pokušavajući potisnuti osjećaj krivnje. Zbog posla sam propustila toliko važnih trenutaka kod kuće, ali nisam imala izbora. Plaća medicinske sestre nije bila dovoljna ni za režije, a kamoli za lijekove koje je tata trebao.
Te noći, dok sam pokušavala spasiti život gospodinu Antiću, starom ribaru iz Baranje, napravila sam pogrešku. Umjesto fiziološke otopine, u žurbi sam mu priključila pogrešnu infuziju. Sve se dogodilo u sekundi – alarm na monitoru, trčanje doktora Kovačevića i vrisak njegove kćeri: “Što ste mu napravili?!”
Stajala sam ukopana, gledajući kako mu se lice mijenja boju. “Jasmina! Što si mu dala?” doktor je bio bijesan. Nisam mogla izustiti ni riječ. Ruke su mi se tresle kao nikad prije. U tom trenutku, sve moje brige – tata, brat, novac – nestale su. Ostala je samo krivnja.
Nakon svega, sjedila sam u praznoj garderobi i plakala. Sestre su šaptale iza vrata: “Znaš li što je napravila? Kažu da je bila rastrojena zbog obiteljskih problema…” Osjećala sam se kao da me cijeli svijet osuđuje.
Sljedećih dana nisam mogla spavati. Svaki put kad bih zatvorila oči, vidjela bih lice gospodina Antića i čula vrisak njegove kćeri. Nisam imala snage otići kući. Mama je slala poruke: “Tata pita gdje si… Damir kaže da si sebična…”
Jedne večeri, dok sam sjedila na klupi ispred bolnice, prišla mi je kolegica Ivana.
“Jasmina, moraš razgovarati s njima. Ne možeš bježati cijeli život. Svi griješimo.”
“Ali ja sam uništila nečiju obitelj… Kako da oprostim sebi? Kako da oni meni oproste?”
Ivana me zagrlila: “Znaš li koliko puta sam ja pogriješila? Samo što se o tome ne priča. Ali ti si dobra sestra i dobra kći. Samo si umorna.”
Te riječi su mi dale snagu da se vratim kući. Kad sam otvorila vrata stana, tata je sjedio u fotelji, blijed i slab, ali s osmijehom.
“Jasmina, dođi… Nedostajala si nam,” rekao je tiho.
Damir me pogledao ispod oka: “Opet si pobjegla kad nam je bilo najteže.”
Nisam imala snage raspravljati se. Sjela sam pokraj tate i počela plakati.
“Oprosti mi… Nisam znala kako da budem svima sve – dobra sestra u bolnici, dobra kći kod kuće… Pukla sam.”
Tata mi je stisnuo ruku: “Svi ponekad puknemo. Važno je da se vratimo jedni drugima.”
Damir je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Svi smo umorni. Možda bismo trebali manje očekivati jedni od drugih.”
Nakon tog razgovora, odlučila sam otići obitelji Antić i ispričati se licem u lice. Njihova bol bila je golema, ali su mi dopustili da kažem istinu.
“Nisam htjela… Bila sam umorna i rastrojena zbog vlastite obitelji… Znam da vam to ništa ne znači, ali žao mi je iz srca,” rekla sam kroz suze.
Gospođa Antić me pogledala ravno u oči: “Svi smo ljudi. I svi griješimo. Samo nemojte zaboraviti – iza svakog pacijenta stoji nečija obitelj.”
Te riječi su mi ostale urezane u pamćenje zauvijek.
Danas, kad god obučem bijelu kutu i krenem prema bolnici, sjetim se te noći i svega što sam izgubila – ali i svega što sam naučila o sebi i drugima.
Ponekad se pitam: koliko nas nosi teret pogrešaka koje ne možemo ispraviti? I možemo li ikada zaista oprostiti sami sebi?