Nepravda pod istim krovom: Priča o sestrinskoj ljubavi i izdaji
“Zašto uvijek ona, mama? Zar ja nisam tvoja kćerka?” – moj glas je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, gledajući majku kako izbjegava moj pogled i nervozno premeće šalicu kave po stolu. Lejla je sjedila do nje, spuštenih očiju, ali nisam mogla ne primijetiti sitni osmijeh na njenim usnama. U tom trenutku, sve ono što smo gradile kao sestre – zajedničke tajne, noćna šaputanja, podrška kroz teške dane – činilo se kao daleka prošlost.
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad je Lejla došla s viješću da je pronašla mali stan u Sarajevu. Bila je uzbuđena, pričala je o svjetlu koje ulazi kroz prozor, o mirisu svježeg kruha iz pekare ispod zgrade. Mama ju je slušala s toplinom u očima koju sam zadnji put vidjela kad sam imala deset godina i slomila ruku – tada me grlila i tješila. Sada, kao da sam postala nevidljiva.
“Naravno da ću ti pomoći, dušo,” rekla je mama Lejli. “Zaslužuješ svoj kutak pod suncem.”
Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Godinama sam radila dva posla, štedjela svaku marku, sanjala o vlastitom stanu. Kad sam prošle godine spomenula mami da bih voljela kupiti nešto svoje, samo je odmahnula rukom: “Nije sad vrijeme za to, Ajla. Moraš još malo pričekati.”
Od tog trenutka, osjećaj nepravde mi je sjedio na prsima kao kamen. Počela sam primjećivati sitnice – kako mama uvijek Lejli daje veći komad kolača, kako joj pere rublje iako je odrasla žena, kako joj oprašta sve sitne laži i kašnjenja. Ja sam bila ta koja je uvijek morala biti jaka, odgovorna, tiha.
Jedne večeri, dok smo sjedile za stolom, tata je pokušao ublažiti napetost: “Ajla, znaš da te volimo isto kao i Lejlu. Samo… znaš kakva je ona, uvijek joj treba više pomoći.”
“A meni ne treba? Zar ja nisam nikad bila slaba? Zar nikad nisam plakala u svojoj sobi jer mi je bilo preteško?” – izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Lejla je tada prvi put podigla pogled prema meni. “Ajla, nije to natjecanje. Ako ti treba pomoć, samo reci.”
“Rekla sam! Više puta! Ali nikad nije bilo pravo vrijeme!”
Taj razgovor završio je tišinom koja se uvukla među nas poput hladnoće u staroj kući. Od tada sam izbjegavala zajedničke večere i razgovore. Počela sam više raditi, vraćati se kasno kući, samo da ne moram gledati kako Lejla i mama zajedno planiraju uređenje njenog novog stana.
Jednog dana, dok sam slagala rublje u svojoj sobi, mama je pokucala na vrata.
“Ajla, mogu li ući?”
Slegnula sam ramenima.
Sjela je na rub kreveta i dugo šutjela. “Znam da si povrijeđena. Nisam to htjela… Samo… Lejla mi se uvijek činila slabijom. Ti si uvijek bila jaka.”
“Možda sam samo dobro glumila,” odgovorila sam tiho.
Pogledala me s tugom u očima koju nisam znala prepoznati. “Ne znam kako da ispravim ovo.”
“Možda ne možeš,” rekla sam i okrenula joj leđa.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošle zajedno – o danima kad smo Lejla i ja dijelile sobu u malom stanu na Grbavici, o tome kako smo zajedno plakale kad nam je tata ostao bez posla, o svim onim sitnim ljubomorama koje su uvijek završavale zagrljajem.
Ali sada… sada mi se činilo kao da stojim pred zidom koji ne mogu preskočiti.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Lejlom. “Zašto nisi rekla mami da nije fer? Da i ja zaslužujem pomoć?”
Slegnula je ramenima: “Ajla, nisam htjela komplicirati… Znaš kakva je ona kad nešto odluči.”
“Ali ti si joj kćerka isto kao i ja! Zar ti nije stalo do mene?”
Pogledala me iskreno: “Stalo mi je… Ali ponekad se bojim da ću sve izgubiti ako počnem tražiti pravdu.”
Te riječi su me pogodile dublje nego što sam očekivala. Shvatila sam da ni ona nije sretna u toj ulozi mezimice – da ni njoj nije lako nositi teret očekivanja i krivnje.
Dani su prolazili, a ja sam se osjećala sve usamljenije pod istim krovom pod kojim sam odrasla. Počela sam razmišljati o odlasku – možda bih trebala otići iz Sarajeva, pronaći posao negdje drugo, započeti iznova gdje me nitko ne poznaje kao “onu drugu kćerku”.
Ali svaki put kad bih spakirala torbu, nešto me vuklo nazad – miris mamine pite iz kuhinje, tatin smijeh dok gleda utakmicu na televiziji, Lejlina poruka: “Ajla, hoćeš na kafu? Fališ mi.” Nisam znala jesam li spremna zauvijek otići ili oprostiti.
Jedne večeri sjela sam s mamom i Lejlom za isti stol. Pogledala sam ih obje i rekla: “Ne tražim više ništa osim iskrenosti i poštovanja. Ako to ne možemo imati kao obitelj, onda možda stvarno trebam otići.”
Mama je zaplakala prvi put otkad pamtim. Lejla me zagrlila kao nekad davno.
Ne znam što će biti sutra. Ne znam hoću li ikada moći zaboraviti osjećaj izdaje. Ali znam jedno: obitelj nije savršena i ponekad najviše boli dolaze od onih koje najviše volimo.
Možemo li ikada zaista oprostiti onima koji su nas povrijedili? Ili samo naučimo živjeti s tim ranama?