Nestala istina: Priča jedne majke
“Gospođo Jasna, molim vas… ja sam Lejla, zaručnica vašeg sina!” Glas joj je drhtao, oči su joj bile crvene od suza. Stajala je na mom pragu, s torbom u ruci i nadom u očima koja me probola ravno u srce. Nisam znala što da kažem. Moj sin Ivan nestao je prije dvije sedmice, a ja nisam imala pojma da ima djevojku, a kamoli zaručnicu.
“Zaručnica? Ivan nikad nije spomenuo…” riječi su mi zastale u grlu. U tom trenutku, kao da se cijeli moj svijet urušio. Osjetila sam kako mi se noge tresu. Lejla je ušla, sjela za kuhinjski stol i počela plakati. “Molim vas, pomozite mi ga pronaći. Ne znam više kome da se obratim. Vaš broj sam našla u njegovom mobitelu.”
Sjedila sam nasuprot nje, osjećajući kako mi se srce steže. U glavi su mi se rojile misli: Kako nisam znala? Kako sam mogla biti toliko slijepa? Ivan je bio povučen posljednjih mjeseci, ali mislila sam da je to zbog posla. Nikad nije pričao o privatnom životu, a ja sam bila previše zauzeta svojim brigama – kreditima, poslom u školi, bolesnom majkom u Mostaru.
Lejla je iz torbe izvadila Ivanovu sliku i zgužvani papir – poruku koju joj je navodno ostavio prije nego što je nestao. “Moram nešto riješiti. Ne traži me dok ne javim.” Suze su joj kapale po papiru. “Zadnji put smo se vidjeli kod mene u Sarajevu. Bio je nervozan, stalno je gledao na sat. Rekao je da ga neko prati…”
Moja sestra Mirjana došla je isti tren kad je čula da je Lejla kod mene. “Jasna, što se događa? Tko je ova cura?” Mirjana nikad nije voljela iznenađenja, pogotovo ne ovakva. Pogledala me oštro: “Jesi li ti znala za ovo?”
“Nisam…” prošaptala sam. Osjetila sam val srama i krivnje. Jesam li bila loša majka? Jesam li toliko uronila u svoje probleme da nisam primijetila što se događa s vlastitim djetetom?
Lejla nam je ispričala sve što zna: kako su se upoznali na fakultetu u Zagrebu, kako su planirali zajednički život, kako joj je Ivan posljednjih mjeseci bio sve čudniji – povučen, paranoičan, često bi nestajao bez objašnjenja. “Mislila sam da ima drugu… ali onda mi je rekao da ga neko ucjenjuje. Nije htio reći više.”
Mirjana je odmah počela sumnjati: “Možda ova cura nešto krije. Možda ga je ona upetljala u nešto.” Pogledala sam Lejlu – bila je slomljena, ali iskrena. Nisam vjerovala da laže.
Te noći nisam spavala. Prebirala sam po Ivanovim stvarima – starim bilježnicama, računima, porukama na kompjuteru. Pronašla sam nekoliko neobičnih mailova s nepoznatih adresa: “Znaš što trebaš napraviti.” “Vrijeme istječe.” Srce mi je lupalo kao ludo.
Sutradan smo otišle na policiju. Inspektor Davor nam je rekao ono što već znamo: “Nestanci odraslih osoba nisu rijetkost, ali ako imate dokaze o prijetnjama, moramo to shvatiti ozbiljno.” Dao nam je broj na koji možemo zvati ako saznamo nešto novo.
Dani su prolazili u agoniji. Lejla je ostala kod mene – postale smo saveznice u boli i neizvjesnosti. Zajedno smo pretraživale Ivanove društvene mreže, kontaktirale njegove prijatelje iz Zagreba i Sarajeva. Svi su govorili isto: “Ivan se povukao, nije nam ništa govorio.” Njegov najbolji prijatelj Adnan rekao nam je: “Zadnji put kad smo pričali, pitao me jesam li ikad imao osjećaj da me neko prati. Bio je prestravljen.”
Jedne večeri Lejla mi je priznala: “Jasna, bojim se da ga više nikad nećemo vidjeti.” Zagrlila sam je kao vlastitu kćer. U tom trenutku shvatila sam koliko sam bila udaljena od svog sina – koliko sam bila zauzeta svojim strahovima i problemima da nisam primijetila njegovu borbu.
Moja majka iz Mostara zvala me svaki dan: “Jasna, moraš biti jaka zbog Ivana!” Ali kako biti jaka kad ne znaš gdje ti je dijete? Kad ti svaki zvuk na vratima zaledi krv u žilama?
Jednog jutra stiglo je anonimno pismo: “Prestanite tražiti ili će biti kasno.” Ruke su mi se tresle dok sam ga čitala. Odnijela sam ga policiji – Davor nas je uvjeravao da rade sve što mogu, ali osjećala sam se bespomoćno.
Mirjana me optuživala: “Ti si ga razmazila! Nikad nisi znala reći ne! Da si ga više kontrolirala, možda se ovo ne bi dogodilo!” Plakala sam cijelu noć nakon te svađe. Je li bila u pravu? Jesam li ja kriva što ne znam gdje mi je sin?
Lejla i ja nismo odustajale. Pratile smo tragove – Ivanove stare poruke, slike iz studentskih dana, čak smo otišle do jednog napuštenog skladišta na periferiji grada gdje su ga navodno zadnji put vidjeli. Tamo smo pronašle njegovu jaknu i komadić papira s brojem telefona.
Nazvala sam broj drhteći od straha. Muški glas s druge strane bio je hladan: “Prestanite kopati po stvarima koje vas se ne tiču.” Prekinuo je prije nego što sam uspjela išta reći.
Policija nas je opet uvjeravala da rade sve što mogu, ali osjećala sam da gubimo vrijeme. Lejla se zatvorila u sebe – danima nije jela ni spavala.
Jedne noći sanjala sam Ivana kao dijete – trči prema meni kroz livadu kod naše stare kuće u Konjicu, smije se i viče: “Mama!” Probudio me osjećaj krivnje koji me gušio.
Tjedni su prolazili bez vijesti. Ljudi iz susjedstva počeli su šaptati: “Što se dogodilo s Jasninim sinom? Je li bio u nevolji?” Osjećala sam sram i bijes – kao da svi misle da smo sami krivi za sve.
Jednog dana Lejla mi je rekla: “Jasna, ako ga ne pronađemo… hoćete li me mrziti?” Pogledala sam je kroz suze: “Ne mogu te mrziti. Ti si jedina koja ga voli kao ja.” U tom trenutku shvatila sam koliko nas bol može povezati.
Na kraju, nakon tri mjeseca agonije, stigla je vijest – Ivan je pronađen živ u malom selu kod Bihaća. Bio je iscrpljen, preplašen i nije htio pričati o tome što mu se dogodilo. Rekao nam je samo jedno: “Nisam mogao drugačije. Morao sam pobjeći od svega – od prijetnji, od sebe, od vas.”
Zagrlila sam ga kao nikad prije i obećala sebi da više nikad neću uzeti njegovo povjerenje zdravo za gotovo.
Danas često razmišljam: Koliko nas roditeljska ljubav može zaslijepiti? Jesmo li ponekad toliko zaokupljeni vlastitim brigama da zaboravimo pitati djecu kako su zaista? Možemo li ikada ispraviti greške koje nismo ni znali da pravimo?