Nevidljiva nit: Prijateljstvo na kušnji u sjeni majčinstva
“Zašto mi se više ne javljaš? Zar ti više ništa ne značim?” – moj glas drhti dok stojim ispred Ivaninih vrata, stisnutih šaka i srca koje lupa kao da će iskočiti iz grudi. U hodniku zgrade miriše na juhu i pelene, a ja osjećam kako me guši vlastita nemoć. Ivana otvara vrata s podočnjacima do brade, u rukama drži malenu Leu, a osmijeh joj je tek blijeda sjena onog što je nekad bio.
“Ej, Ana… oprosti, nisam stigla ni pogledati mobitel danas. Lea je cijelu noć plakala, a Marko je na poslu do kasno. Uđi, molim te.”
Ulazim u stan koji sada izgleda kao dječja igraonica – svuda igračke, pelene, bočice. Sjedam na rub kauča, osjećam se kao gost u vlastitom životu. Prije samo godinu dana ovdje smo pile vino, smijale se do suza i sanjale o putovanjima. Sada razgovaramo šaptom da ne probudimo bebu.
“Znaš, baš sam te trebala,” pokušavam započeti razgovor. “Na poslu mi je kaos, mama opet ima problema sa srcem… ali ti si uvijek zauzeta. Nedostaješ mi.”
Ivana me pogleda s tugom i krivnjom u očima. “Ana, oprosti… Znam da sam se promijenila. Ali ne mogu drugačije. Sve se vrti oko Lee. Ponekad ni sama sebe ne prepoznajem.”
Šutim. U meni ključa ljubomora na tu malu djevojčicu koja je postala centar Ivaninog svijeta. Znam da je sebično, ali osjećam se kao da sam izgubila sestru.
“Sjećaš li se kad smo planirale put u Prag?” pitam tiho.
Ivana se nasmije kroz suze. “Sjećam… Ali sada ne mogu ni do trgovine bez panike. Ana, bojim se da više ne znam biti tvoja prijateljica.”
Te riječi paraju me iznutra. “A ja ne znam biti tvoja prijateljica- mama. Ne znam kako da ti pomognem kad me stalno guraš van svog novog života.”
Lea počinje plakati i Ivana automatski ustaje, ljulja je i pjeva uspavanku koju smo nekad zajedno pjevale na karaoke večerima. Gledam ih i osjećam se kao duh.
Nakon sat vremena odlazim kući s težinom u prsima. U tramvaju gledam poruke u našem starom chatu: slike s mora, interne fore, planovi za budućnost kojih više nema. Pišem joj poruku: “Nedostaješ mi. Bojim se da te gubim.” Ne odgovara.
Dani prolaze, Ivana se javlja sve rjeđe. Na poslu sam sve nervoznija, kod kuće usamljena. Mama me pita zašto više ne idem kod Ivane, a ja lažem da je sve po starom.
Jedne subote odlučujem otići do nje bez najave. Marko mi otvara vrata – izgleda iscrpljeno, ali ljubazno me pozdravlja.
“Ivana spava s Leom,” kaže tiho. “Zadnjih dana je baš loše… Plače često. Kaže da nema nikoga osim bebe i da je sve izgubila.”
Osjećam krivnju kao kamen u želucu. Ulazim u sobu – Ivana sjedi na krevetu, Lea spava na njenim prsima, a ona gleda kroz prozor praznim pogledom.
“Ivana… tu sam,” šapćem.
Počinje plakati bez glasa. “Ana, bojim se da nisam dobra mama ni dobra prijateljica. Svi nešto očekuju od mene – Marko, Lea, ti… A ja samo želim nestati ponekad.”
Grlim je i osjećam kako nam suze klize niz obraze zajedno.
“Ne moraš biti savršena ni meni ni njoj,” kažem tiho. “Samo mi dopusti da budem tu uz tebe – makar šutjele zajedno.”
Tog dana ostajem kod nje satima – kuham ručak dok ona spava s Leom, kasnije zajedno gledamo stare slike i smijemo se kroz suze.
Nije više isto – nikad neće biti kao prije. Ali možda možemo pronaći novi način da budemo prijateljice.
Tjedni prolaze i polako učimo živjeti s promjenama: ja dolazim češće kod Ivane, pomažem joj oko Lee, ona me sluša kad mi je teško na poslu ili s mamom. Neki dan smo zajedno prošetale Maksimirom – Lea je spavala u kolicima, a mi smo pričale o svemu što nas boli i raduje.
Ponekad me još zaboli kad shvatim da više nisam prva osoba kojoj Ivana šalje poruku kad joj se nešto dogodi. Ali sada znam da prava prijateljstva ne nestaju – samo se mijenjaju.
Pitam se: koliko smo spremni boriti se za one koje volimo kad život od nas traži da budemo netko drugi? Može li prijateljstvo preživjeti sve oluje ili ga ipak ponekad moramo pustiti da ode?