Nevidljiva nit: Prijateljstvo na kušnji zbog majčinstva
“Znaš li ti uopće kako je to kad ti dijete plače cijelu noć?” Ivana je viknula kroz suze, dok sam stajala na njenom pragu s buketom tulipana koji sam kupila da joj uljepšam dan. Njezine oči bile su crvene, kosa nepočešljana, a na ramenu joj je visjela pelena. U tom trenutku shvatila sam da više nisam dobrodošla kao nekad.
“Ivana, nisam došla da ti solim pamet. Samo sam… nedostaješ mi. Nedostaje mi ona stara ti, ona koja je znala satima pričati o svemu i ničemu.”
“Stara ja više ne postoji, Lejla!” prekinula me, a riječi su joj bile oštre kao nož. “Ne mogu više biti ta osoba. Sad sam samo mama.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Gledala sam je kako ljulja malog Davida, a između nas je zjapila praznina koju nisam znala popuniti. Sjetila sam se naših studentskih dana u Sarajevu, kad smo zajedno sanjale o putovanjima, karijerama i ljubavi. Tada smo vjerovale da ćemo uvijek biti nerazdvojne, bez obzira na sve.
Ali život je imao druge planove.
Nakon što je Ivana zatrudnjela, sve se promijenilo. Prvo su nestali naši vikend izlasci, zatim duge šetnje po Jarunu, a na kraju i poruke koje su prije bile svakodnevne. Umjesto toga, dobivala sam slike bebine kašice i poruke u tri ujutro: “Ne spava već pet sati. Šta da radim?” Pokušavala sam biti podrška, ali osjećala sam se kao da polako nestajem iz njezinog života.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u svom stanu u Zagrebu, gledala sam naše stare slike na Instagramu. Na jednoj smo nasmijane na Baščaršiji, s burekom u ruci i planovima za budućnost. Suze su mi navrle na oči. Jesam li sebična što želim svoju prijateljicu natrag? Ili je ona sebična što me zaboravlja?
Moja mama je uvijek govorila: “Prava prijateljstva prežive sve.” Ali što ako ovo nije istina? Što ako nas život jednostavno razdvoji?
Pokušala sam razgovarati s Ivanom nekoliko puta. Svaki put bi razgovor završio njezinim umornim uzdahom ili Davidovim plačem. “Lejla, stvarno nemam vremena za kave i tračeve. Možda kad David malo naraste…”
Ali koliko dugo mogu čekati?
Jednog dana odlučila sam riskirati i napisati joj iskreno pismo:
“Draga Ivana,
Znam da ti je sada teško i da si umorna. Znam da ti je David cijeli svijet. Ali ja još uvijek trebam svoju prijateljicu. Nedostaješ mi više nego što mogu opisati. Ne želim da nas ovo razdvoji. Molim te, javi mi se kad budeš mogla. Volim te.
Tvoja Lejla”
Odgovor nije stigao danima. Počela sam misliti da je gotovo.
A onda, jedne subote ujutro, zazvonio mi je mobitel.
“Lejla? Možeš li doći? Ne znam više šta da radim…”
Nisam ni pitala što se dogodilo – sjela sam u tramvaj i požurila k njoj. Kad sam stigla, Ivana je sjedila na podu dnevne sobe, držeći Davida koji je neutješno plakao.
“Ne mogu više… Osjećam se kao da gubim razum,” šaptala je kroz suze.
Sjele smo zajedno na pod, a ja sam je zagrlila kao nekad.
“Nisi sama, Ivana. Tu sam. I uvijek ću biti tu. Samo me pusti unutra.”
Tog dana prvi put nakon dugo vremena razgovarale smo iskreno – o strahu, usamljenosti i krivnji koju majke osjećaju kad pomisle na sebe. Priznala mi je koliko joj nedostajem i koliko se boji da više nikad neće biti ona stara.
“Možda nikad neću biti ista,” rekla je tiho.
“Možda ni ne trebaš biti ista,” odgovorila sam. “Možda trebamo naučiti voljeti ovu novu verziju nas – zajedno.”
Od tada se stvari nisu magično popravile preko noći. I dalje ima dana kad se osjećam kao uljez u njezinom novom životu, a ona kao da gubi dio sebe svaki put kad poželi nešto samo za sebe. Ali sada barem znamo da možemo razgovarati o tome – bez srama i bez straha.
Ponekad se pitam: Je li moguće sačuvati prijateljstvo kad život promijeni sve što smo poznavali? Ili moramo pustiti da neka prijateljstva izblijede kako bi napravila mjesto za nova?
Što vi mislite – može li prava veza preživjeti najveće životne promjene ili smo svi osuđeni na to da s vremenom postanemo samo uspomene jedni drugima?