Nevidljiva nit: Prijateljstvo na kušnji zbog majčinstva
“Opet ne odgovaraš na poruke, Ivana!” šapćem sebi dok zurim u ekran mobitela. Satima čekam da mi se javi, a nekad smo znale pričati do kasno u noć, smijati se glupostima i planirati vikende na moru. Sada je sve drugačije. Od kad je rodila malenog Leona, kao da je nestala iz mog života.
Sjedim sama u našem omiljenom kafiću u centru Sarajeva, gledam kroz prozor kako kiša ispire ulice i osjećam se kao da ispire i naše prijateljstvo. “Možda pretjerujem,” mislim, ali onda se sjetim posljednjeg razgovora.
“Ajla, ne mogu večeras, Leon ima temperaturu. Znaš da bih rado, ali…”
“Uvijek imaš izgovor!” izletjelo mi je tada, a ona je samo šutjela. Osjetila sam grižnju savjesti, ali i ljutnju. Zar sam stvarno postala toliko nevažna?
Prije nekoliko mjeseci sve je bilo drugačije. Ivana i ja smo bile nerazdvojne još od faksa u Zagrebu. Dijelile smo sve: tajne, suze, radosti, pa čak i one neugodne tišine kad bi život bio pretežak. Kad mi je rekla da je trudna, bila sam sretna zbog nje, ali nisam ni slutila koliko će se sve promijeniti.
Sjećam se dana kad je rodila. Bila sam prva koja je došla u bolnicu s balonima i plišancem. Plakala sam od sreće kad sam vidjela kako ga drži u naručju. “Ajla, pogledaj ga! Zar nije savršen?”
“Jest, ali ti si još uvijek moja Ivana, zar ne?” pitala sam kroz smijeh.
“Naravno! Nikad se to neće promijeniti!”
Ali promijenilo se. Prvo su to bili propušteni kave, pa otkazani izlasci. Onda su došle poruke koje ostaju nepročitane satima, danima. Kad bih joj rekla da mi nedostaje, samo bi kratko odgovorila: “I ti meni, ali znaš kako je to sada…”
Jedne večeri skupila sam hrabrost i otišla do nje bez najave. Otvorila mi je vrata u pidžami, s podočnjacima do poda.
“Ajla? Što radiš ovdje?”
“Morala sam te vidjeti. Osjećam da te gubim.”
Pogledala me umorno, ali nježno. “Nisi me izgubila. Samo… nemam vremena ni za sebe. Leon stalno plače, ne spavam po noći… Ponekad zaboravim tko sam osim njegove mame.”
Sjele smo na kauč dok je Leon spavao u nosiljci.
“Znaš li koliko mi nedostaješ?” pitala sam tiho.
“I ti meni. Ali osjećam se kao da svi nešto očekuju od mene – muž, dijete, roditelji… A ja više ne znam gdje sam ja u svemu tome.”
Tada sam prvi put vidjela koliko joj je teško. Nije me zaboravila – izgubila je i sebe.
Ali dani su prolazili i opet smo se udaljile. Ponekad bih joj zamjerila što ne može odvojiti sat vremena za mene. Ponekad bih bila ljubomorna na Leona jer joj je sada on cijeli svijet.
Moja mama mi je rekla: “Ajla, kad budeš imala svoje dijete, shvatit ćeš.” Ali što ako nikad ne budem imala? Što ako ostanem sama dok svi oko mene grade obitelji?
Jednog dana dobila sam poruku od Ivane:
“Ajla, trebaš li društvo? Danas imam sat vremena samo za tebe.”
Srce mi je poskočilo. Sjele smo na klupu u parku dok je Leon spavao u kolicima.
“Znaš,” rekla sam joj iskreno, “bojim se da ćemo se zauvijek udaljiti.”
Pogledala me tužno: “I ja se bojim. Ali možda moramo naučiti biti prijateljice na novi način? Možda više nikad neće biti kao prije… ali to ne znači da nas nema.”
Osjetila sam suze u očima. “Ne znam hoću li to moći. Fališ mi više nego što možeš zamisliti.”
Zagrlila me jednom rukom dok je drugom ljuljala kolica.
“Fališ i ti meni. Ali sada imam još jednu osobu koju volim najviše na svijetu – a to ne znači da tebe volim manje. Samo drugačije.”
Tog dana shvatila sam da prijateljstvo nije uvijek jednostavno ni lako. Ponekad boli, ponekad traži strpljenje i razumijevanje koje nisam znala da imam.
Ali još uvijek me muči pitanje: Jesmo li dovoljno jake da preživimo ovu promjenu? Ili su neke niti jednostavno predodređene da puknu kad život povuče prejako?
Možda ste i vi prošli kroz nešto slično? Kako ste vi sačuvali svoja prijateljstva kad su se životi promijenili iz temelja?