Nevidljiva Težina Ljubavi: Priča o Lejli i meni

“Opet si napravila pitu? Zar ne vidiš kako izgledaš?” glas moje majke odjeknuo je kroz stan dok sam ulazila s Lejlom, noseći još vruću tepsiju. Lejla je spustila pogled, a ja sam osjetila kako mi srce tone. Nije prvi put da je mama ovako nešto rekla, ali svaki put me zaboli jednako. “Mama, Lejla pravi najbolju pitu u gradu. Zar nije to bitno?” pokušala sam ublažiti situaciju, ali ona je samo odmahivala glavom.

Lejla i ja smo se upoznale još u osnovnoj školi na Dobrinji. Bila je nova u razredu, povučena, uvijek s nekim sendvičem u ruci. Djeca su je zadirkivala zbog kilaže, ali mene je osvojila smijehom i toplinom. S vremenom sam shvatila da joj kuhanje nije samo hobi – to je bio njen način da pokaže ljubav. Kad bi mi bilo teško, donosila bi mi baklavu ili supu od leće, govoreći: “Hrana liječi dušu, Aida.”

Ali svijet nije imao razumijevanja za Lejlu. Njena porodica stalno joj je prigovarala. “Ako nastaviš ovako, nikad se nećeš udati!” vikala bi njena tetka Azra na svakoj porodičnoj večeri. Lejla bi se tada povukla u sebe, a ja bih joj stisnula ruku ispod stola. Jednom sam je pitala: “Zašto im ne kažeš nešto? Zašto im ne pokažeš koliko vrijediš?” Samo je slegnula ramenima: “Nekad je lakše šutjeti nego boriti se protiv vjetrenjača.”

Jednog dana, dok smo sjedile u kafiću na Baščaršiji, Lejla mi je priznala: “Znaš li da sam svaki dan na dijeti otkako imam deset godina? I svaki dan me neko podsjeti da nisam dovoljno dobra.” Pogledala me kroz suze koje su joj klizile niz obraze. “Aida, umorna sam. Umorna sam od toga da me ljudi gledaju kao broj na vagi, a ne kao osobu.” Nisam znala šta da kažem. Samo sam je zagrlila i obećala sebi da ću biti njen štit.

Ali ni ja nisam bila imuna na pritiske okoline. Moja sestra Amra često bi me povukla u stranu: “Zašto se družiš s njom? Ljudi pričaju… Kažu da ćeš i ti postati kao ona.” Te riječi su me boljela više nego što bih priznala. Počela sam izbjegavati zajedničke slike na Instagramu, bojeći se komentara i poruka koje su stizale anonimno: “Debele ste obje!”, “Ko će vas takve?” Lejla je primijetila moju distancu i jedne večeri me pitala: “Jesi li ti stidna mene?” Nisam znala šta da odgovorim. Osjetila sam sram.

Vrhunac svega bio je kad smo odlučile prijaviti Lejlu na kulinarsko takmičenje “Ukusi Sarajeva”. Bila sam uvjerena da će svi prepoznati njen talenat. Pripremila je svoju čuvenu pitu od tikvica i baklavu s orasima. Žiri je bio oduševljen okusima, ali jedan od članova, poznati kuhar Emir, dobacio je pred svima: “Možda bi bilo bolje da manje kuhaš, a više trčiš.” Publika se nasmijala. Lejla je pocrvenjela i pobjegla iz sale.

Te noći sam otišla kod nje kući. Zatekla sam je kako sjedi na podu kuhinje, okružena praznim tanjirima i suzama. “Ne mogu više, Aida. Ne želim više kuhati. Ne želim više biti ja.” Sjela sam pored nje i rekla: “Lejla, tvoj osmijeh vrijedi više od svih komentara ovog svijeta. Tvoja hrana spaja ljude, tvoja duša grije ovaj grad. Ne smiješ dozvoliti da te slome.”

Dani su prolazili, a Lejla se povukla iz svega. Više nije dolazila kod mene, nije odgovarala na poruke. Njena mama me zvala: “Aida, bojim se za nju… Ne izlazi iz sobe, ne jede ništa osim jogurta.” Osjećala sam krivicu – jesam li mogla više učiniti?

Jedne subote odlučila sam otići do nje bez najave. Pokucala sam na vrata i čula tiho: “Ko je?” Ušla sam i zatekla Lejlu blijedu i iscrpljenu. Sjela sam na krevet i uzela je za ruku: “Znaš li koliko te volim? Znaš li koliko ljudi voli tvoju hranu?” Pogledala me kroz suze: “Ali niko ne voli mene ovakvu kakva jesam.”

Tada sam joj ispričala priču o svojoj baki Fatimi koja je uvijek govorila: “Lijepa si onoliko koliko ti je srce veliko.” Rekla sam joj: “Lejla, tvoje srce je najveće koje znam.” Prvi put nakon dugo vremena nasmijala se kroz suze.

Počele smo zajedno kuhati opet – ovaj put samo za nas dvije. Bez pritiska, bez očekivanja drugih. Polako se vraćala sebi. Jednog dana predložila sam joj da pokrene blog o hrani – da dijeli recepte i priče o tome kako hrana može biti lijek za dušu. Pristala je s nevjericom.

Blog je ubrzo postao popularan – ljudi su slali poruke podrške iz cijele Bosne i Hrvatske. Pisali su joj: “Hvala što ste mi vratili vjeru u sebe!”, “Vaša priča mi daje snagu!” Lejla je procvjetala pred mojim očima.

Ali porodica nije prestajala s pritiscima. Na Bajramu, dok smo sjedili za stolom punim hrane koju je Lejla pripremila, njena tetka Azra opet nije mogla izdržati: “Sve si ovo ti napravila? Pa zar ne vidiš šta radiš sebi?” Ovaj put Lejla nije šutjela. Pogledala ju je pravo u oči i rekla: “Tetka, ja volim sebe ovakvu kakva jesam. Ako vi ne možete to prihvatiti, to je vaš problem.” Nastao je muk za stolom.

Te večeri smo šetale Ferhadijom pod svjetlima lampiona. Lejla me pogledala i rekla: “Znaš li koliko mi znači što si ostala uz mene? Da nije tebe, možda bih zauvijek prestala vjerovati ljudima.” Zagrlila sam je čvrsto.

Danas Lejlin blog ima hiljade pratilaca, a ona drži radionice za djecu koja se bore s predrasudama zbog izgleda ili porijekla. Ponekad se još uvijek bori sa sjenama prošlosti, ali sada zna da nije sama.

Pitam se – koliko nas još živi pod teretom tuđih očekivanja? Koliko nas skriva svoje pravo lice zbog straha od osude?

Šta vi mislite – može li ljubav prema sebi pobijediti predrasude društva?