Nevidljivi Zidovi: Moja Bitka za Dom u Sarajevskom Naselju

“Opet si ostavila smeće ispred vrata! Zar te nije sramota, Amra?” – glas Zilhe, moje susjede iz prizemlja, parao je tišinu hodnika dok sam pokušavala neprimjetno izvući vrećicu do kontejnera. Srce mi je preskočilo od stida. Zilha je uvijek imala nešto za reći, a ja sam bila laka meta otkad sam se s mamom i bratom doselila u ovaj sivi blok nakon što nas je otac ostavio.

Nisam joj odgovorila. Samo sam spustila pogled i požurila niz stepenice, osjećajući kako me pogledi drugih stanara prate. U liftu sam uhvatila svoj odraz – podočnjaci, raščupana kosa, lice koje više ne prepoznajem. “Šta ti je, Amra? Zar si stvarno toliko slaba?” pitala sam samu sebe dok su vrata lifta škripala.

Kad sam ušla u stan, mama je sjedila za stolom, zureći u praznu šalicu kafe. “Opet si kasnila. Znaš da moram na posao,” rekla je bez da me pogleda. Brat, Adnan, već je bio nestao negdje s društvom. Otkad smo došli ovdje, svi smo se povukli u svoje svjetove. Mama je radila duple smjene u trgovini, Adnan je visio po kladionicama, a ja… ja sam pokušavala preživjeti dan po dan.

Navečer, dok sam učila za prijemni na fakultet, kroz tanki zid čula sam Zilhu kako ogovara s komšinicom Senadom. “Ona mala Amra… ni nalik na majku. Nema ona ni stida ni obraza. Ko zna šta će od nje biti.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam imala nikoga kome bih se povjerila – prijatelji iz stare škole su se udaljili, a ovdje me niko nije prihvatio.

Jedne noći, dok sam bacala smeće, naišla sam na starijeg komšiju, gospodina Mustafu. “Amra, dijete, ne obaziri se na njih. Ljudi su zli kad su nesretni,” rekao mi je tiho. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam toplinu u nečijem glasu. Ali čim je nestao iza ugla, Zilha je već šaptala: “Vidi je, sad se mota oko staraca. Sramota!”

Kod kuće su tenzije rasle. Mama je sve češće vikala na mene zbog sitnica – neoprano suđe, propušten poziv, loša ocjena iz matematike. Jedne večeri sam skupila hrabrost i pitala: “Mama, jesi li ikad poželjela da smo ostali s tatom?” Pogledala me kao da sam joj pljusku opalila. “Ne pitaj glupa pitanja! Nije on vrijedan ni spomena!”

Ali ja sam svaku noć sanjala naš stari stan na Grbavici, gdje smo svi zajedno gledali utakmice i smijali se. Ovdje su zidovi hladni i tanki – sve se čuje, ali niko ne sluša.

Jednog dana u školi profesorica Jasmina me zamolila da ostanem poslije nastave. “Amra, primijetila sam da si povučena u zadnje vrijeme. Ako ti treba razgovor…” Nasmiješila sam se lažno i odmahivala glavom. Nisam znala kako objasniti osjećaj da si stranac u vlastitom životu.

Vikendom bih šetala sama do Miljacke i gledala kako rijeka nosi grančice i smeće nizvodno. Pitala sam se nosi li i moju tugu negdje daleko ili se ona samo taloži na dnu kao mulj.

Jednog popodneva vratila sam se kući ranije i zatekla mamu kako plače nad računima. Sjela sam pored nje i prvi put nakon dugo vremena uhvatila je za ruku. “Mama, hoćemo li ikad biti sretne?” Pogledala me kroz suze: “Ne znam, Amra. Možda sreća nije za nas.” Te riječi su me zaboljele više nego bilo koja uvreda iz hodnika.

Na kraju školske godine došla je pozivnica za matursko veče. Nisam imala novca za haljinu niti volje da idem među ljude koji me ionako ne primjećuju. Ali mama je jedne večeri došla kući s vrećicom iz second handa: “Nisam mogla priuštiti novu haljinu, ali ova će ti lijepo stajati.” Prvi put nakon dugo vremena zagrlile smo se.

Na maturskoj večeri sjedila sam sama za stolom dok su drugi plesali i smijali se. U jednom trenutku prišao mi je kolega Haris: “Hej, Amra, hoćeš plesati?” Pogledala sam ga iznenađeno – nisam navikla na ljubaznost. Dok smo plesali, šapnuo mi je: “Znaš, nisi ti nevidljiva koliko misliš.”

Te večeri shvatila sam da možda nikad neću pronaći dom među ovim zidovima ili među ljudima koji me ne žele prihvatiti. Ali možda mogu pronaći snagu u sebi da nastavim tražiti svoje mjesto pod suncem.

Ponekad se pitam – koliko nas još živi iza nevidljivih zidova koje su drugi podigli oko nas? I hoćemo li ikada skupiti hrabrosti da ih srušimo?