Neželjeni gost: Kad svekrva ostane zauvijek
“Opet si ostavila šalicu na stolu, Ana! Koliko puta sam ti rekla da se to ne radi?” glas gospođe Marije odjeknuo je kroz stan kao sirena. Stajala sam u kuhinji, ruke mi se tresle dok sam pokušavala oprati suđe. Pogledala sam prema dnevnom boravku gdje je moj muž Ivan sjedio za kompjuterom, glumeći da ne čuje ništa.
“Marija, molim vas, mogu li barem jutarnju kavu popiti u miru?” pokušala sam zadržati glas mirnim, ali u meni je ključalo.
“U mojoj kući se zna red!” odbrusila je i lupila vratima od ormara.
Mojoj kući. Te riječi su me pogodile jače nego bilo koja druga uvreda. Prije tri mjeseca, Marija je došla iz Osijeka pod izgovorom da joj je potrebna pomoć nakon operacije kuka. Ivan nije imao srca reći joj ne. “To je moja mama, Ana, ne možemo je pustiti samu,” govorio je. Nisam ni slutila da će tih nekoliko tjedana postati beskonačnost.
Prvih dana trudila sam se biti dobra snaha. Kuhala sam njena omiljena jela, donosila joj lijekove, slušala beskrajne priče o tome kako je ona sve radila bolje. Ali ubrzo su počele sitne kritike: “Zašto pereš prozore na taj način? Zašto Ivan nosi tu košulju? Djeca bi ti bila bolja da ih imaš…” Svaka riječ bila je kao kamen na mojim leđima.
Jedne večeri, dok smo Ivan i ja ležali u krevetu, skupila sam hrabrost: “Ivane, moramo razgovarati. Tvoja mama… Ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući.”
Okrenuo se na drugu stranu, izbjegavajući moj pogled. “Ana, znaš da joj nije lako. Samo još malo, molim te.”
“A što je sa mnom? Što je s nama?” glas mi je zadrhtao.
Sutradan sam zatekla Mariju kako premeće po mojim stvarima u ormaru. “Tražim čistu posteljinu,” rekla je hladno. Nisam imala snage raspravljati se. Počela sam izbjegavati vlastiti dom – ostajala bih duže na poslu, šetala po kiši samo da ne moram slušati njene komentare.
Jednog popodneva došla sam kući ranije i zatekla Mariju i Ivana kako sjede za stolom. “Ana, mama misli da bi trebali preurediti stan. Kaže da bi bilo bolje da ti spavaš u maloj sobi, a ona i ja u velikoj – zbog njenih leđa,” rekao je Ivan bez trunke srama.
Osjetila sam kako mi krv navire u obraze. “Zar ti to ozbiljno? Ivan, ovo je i moj dom!”
Marija je samo slegnula ramenima: “Ti si mlada, možeš spavati gdje hoćeš. Ja sam stara žena.”
Te noći nisam oka sklopila. U glavi su mi odzvanjale riječi moje pokojne majke: “Ana, uvijek čuvaj svoje dostojanstvo.” Ali kako kad te tjeraju iz vlastitog života?
Sljedećih dana napetost je rasla. Marija je počela pozivati svoje prijateljice na kavu bez da me pita. Stan se pretvorio u njenu dnevnu sobu; moj život bio je samo privremeni gost.
Jednog dana, nakon što sam pronašla svoju omiljenu haljinu opranu na pogrešnoj temperaturi i smanjenu za dva broja, pukla sam. “Dosta! Ovo više nije podnošljivo! Ivan, biraj – ili ona ili ja!”
Ivan me gledao kao da sam mu strana osoba. “Ana, pretjeruješ… Mama nema kamo!”
“A ja imam?” suze su mi navrle na oči.
Te večeri spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod prijateljice Lejle. Sjedeći na njenom balkonu iznad Sarajeva, gledala sam svjetla grada i pitala se gdje sam pogriješila.
Lejla me zagrlila: “Znaš li koliko žena živi tvoj život? Koliko nas šuti zbog ‘porodične časti’?”
Nakon tjedan dana Ivan me nazvao: “Mama pita kad ćeš se vratiti. Kaže da joj nedostaješ jer nema ko da joj skuha supu.”
Nasmijala sam se kroz suze: “A ti, Ivane? Nedostajem li ti ja?”
Dugo je šutio. “Ne znam više ništa, Ana. Sve mi se raspada pred očima.”
Vratila sam se samo po stvari. Marija me dočekala s osmijehom: “Vidiš da ne možeš bez nas.” Pogledala sam je ravno u oči: “Ne mogu bez sebe.”
Danas živim sama u malom stanu na Grbavici. Nije lako – ponekad me boli samoća više nego sve Marijine riječi zajedno. Ali svako jutro pijem kavu u tišini i osjećam mir koji nisam imala godinama.
Ponekad se pitam – gdje završava dužnost prema porodici, a počinje pravo na vlastitu sreću? Je li grijeh izabrati sebe kad te svi drugi zaborave?