Neželjeni gost: Kako je jedna posjeta moje svekrve promijenila sve
“Opet ona…” prošaputala sam sebi dok sam gledala prema vratima, srce mi je tuklo kao ludo. Zvono je odzvanjalo kroz stan, a moj muž Ivan samo je nemoćno slegnuo ramenima. “Možda je nešto hitno?” šapnuo je, ali u njegovim očima vidjela sam isti strah koji je stezao i mene. Kad sam otvorila vrata, tamo je stajala ona – Ljubica, njegova majka, s crvenom torbom i pogledom koji je obećavao oluju.
“Dobro veče, Snježana. Nadam se da nisam smetala,” rekla je hladno, ali već sam znala da joj nije ni najmanje neugodno. “Ivan, sine, možeš li mi pomoći s torbom?”
Ivan je odmah skočio, a ja sam se povukla u kuhinju, pokušavajući sakriti drhtave ruke. Zrak je bio gust od neizgovorenih riječi. Ljubica i ja nismo razgovarale normalno godinama – od onog dana kad mi je u lice rekla da nisam dovoljno dobra za njenog sina. Nikad joj to nisam oprostila.
“Koliko planiraš ostati?” upitala sam dok sam stavljala vodu za čaj.
“Dok se ne snađem. Izbacili su me iz stana. Tvoj muž zna sve,” odgovorila je, gledajući Ivana kao da ja nisam ni prisutna.
Ivan je izbjegavao moj pogled. “Mama ima problema s gazdaricom… Nije imala gdje drugo.”
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako Ljubica šeta po stanu, otvara ormare, šapuće na telefon s nekim iz Bosne – vjerojatno sa svojom sestrom iz Tuzle. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.
Sljedećih dana napetost je rasla. Ljubica se ponašala kao da je sve po starom: kritizirala moju kavu, prigovarala što ne pečem pitu kao njena rahmetli majka, a najviše me boljelo kad bi Ivanu kuhala omiljenu grah čorbu i govorila: “Eto, sine, ovako ti majka kuha, a ne ono tvoje moderno!”
Jednog popodneva, dok sam slagala rublje, Ljubica je ušla u sobu bez kucanja.
“Snježana, moramo razgovarati. Znam da me ne voliš. Ali ja nemam nikoga osim vas. Tvoj muž mi je jedino dijete. Ne tražim da me voliš, ali barem me poštuj.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Poštovanje se zaslužuje, Ljubice. Ti si meni rekla toliko ružnih stvari… Nikad nisi ni pokušala upoznati me. Uvijek si me gledala kao neprijatelja.”
Ljubica je sjela na krevet i prvi put vidjela sam je slomljenu. “Možda sam griješila. Bila sam ljubomorna… Bojala sam se da ćeš mi uzeti sina. A sad vidim da sam ga sama udaljila od sebe.”
U tom trenutku Ivan je ušao u sobu i zatekao nas obje u suzama.
“Dosta više! Godinama ste kao dvije strankinje pod istim krovom! Mama, Snježana nije tvoj neprijatelj! Snježana, ona je moja majka! Zar ne možemo svi zajedno sjesti i pokušati biti obitelj?”
Te večeri sjeli smo za isti stol prvi put bez napetosti. Ljubica je pričala o svom djetinjstvu u Sarajevu, o ratu i kako je izgubila sve osim Ivana. Ja sam joj ispričala o svom ocu koji je umro kad sam imala deset godina i kako mi je uvijek nedostajalo majčinske topline.
Nakon nekoliko tjedana Ljubica je pronašla novi stan preko prijateljice iz crkve. Kad se pakirala za odlazak, prišla mi je i zagrlila me – nespretno, ali iskreno.
“Znam da ti nisam bila dobra svekrva. Ali hvala ti što si me primila kad mi je bilo najteže. Ako ikad budeš trebala pomoć… znaš gdje me možeš naći.”
Gledala sam za njom dok je izlazila iz stana, osjećajući olakšanje ali i prazninu.
Ponekad se pitam: Jesmo li mogli ranije pronaći zajednički jezik? Koliko nas ponos i stare rane sprječavaju da budemo obitelj kakvu želimo? Što biste vi učinili na mom mjestu?