Nije bila moja odluka – priča o ljubavi, porodici i vlastitim granicama
“Ne mogu više, mama! Ne mogu!” – vrištala sam kroz suze, dok su mi ruke drhtale iznad bijele haljine koju sam mrzila od prvog pogleda. U ogledalu sam gledala tuđe lice, lice djevojke koja je pristala na sve što su drugi željeli, samo da ne razočara. “Ajla, smiri se, molim te. Sve je već dogovoreno. Gosti dolaze, tvoja nana je zbog tebe došla iz Sarajeva. Ne možeš sad odustati!” – majčin glas bio je oštar, ali i prepun straha. Zastala sam, osjećajući kako mi se srce steže. Zar je moguće da sam cijeli život živjela za tuđe snove?
Sve je počelo prije godinu dana, kad me Adnan zaprosio na onoj hladnoj klupi u parku kod Miljacke. Voljela sam ga, ili sam barem mislila da ga volim. Bio je pažljiv, uvijek nasmijan, ali nešto u meni nije bilo mirno. Moja najbolja prijateljica Ivana znala je to bolje od svih. “Ajla, ne moraš reći ‘da’ samo zato što svi očekuju. Jesi li sigurna?” – pitala me te večeri dok smo pile kafu u njenoj maloj kuhinji u Zagrebu. Slegnula sam ramenima, izbjegavajući njen pogled.
Ali pritisak je rastao. Mama je već počela planirati svadbu, tata je šutio, ali sam vidjela ponos u njegovim očima kad bi pričao s komšijama. “Naša Ajla se udaje za dobrog momka, iz fine porodice!” – ponavljao je svima. Nisam imala snage reći im istinu: da se bojim, da nisam sigurna, da ne znam gdje završava njihova želja za mojom srećom, a gdje počinje moja vlastita.
Adnan je bio sve što bi jedna porodica poželjela: stabilan posao u banci, roditelji ugledni ljudi iz Tuzle, nikad nije pio ni pušio. Ali kad bismo ostali sami, osjećala sam se kao da nestajem. Njegove riječi su bile blage, ali uvijek s dozom očekivanja: “Ajla, znaš da ćeš morati prestati raditi kad dođu djeca. Moja mama kaže da je to najbolje za porodicu.”
Svake noći sam ležala budna i gledala u plafon. Sjećanja na djetinjstvo vraćala su mi slike mame koja nikad nije imala vremena za sebe, koja je uvijek bila tu za nas, ali nikad za sebe. “Nemoj biti kao ja”, šaptala mi je jednom dok smo prale suđe nakon Bajrama. Ali sad je bila ta koja me tjerala na isti put.
Dani su prolazili u pripremama: haljina iz Splita, pozivnice iz Sarajeva, muzika iz Mostara. Svi su imali mišljenje o svemu – osim mene. Ivana me zvala svako veče: “Ajla, jesi li dobro? Jesi li sigurna?” Počela sam joj lagati: “Jesam, sve je super.”
A onda je došao dan vjenčanja.
Stajala sam pred ogledalom u sobi punoj žena koje su pričale o tome kako će Adnan biti dobar muž i kako ću ja biti najljepša mlada. Osjećala sam se kao lutka na koncu. Mama mi je namještala veo dok mi je šaputala: “Znaš koliko nam ovo znači.”
U tom trenutku Ivana je ušla u sobu bez kucanja. Pogledala me ravno u oči i rekla: “Ajla, hajde vani na zrak.” Izvukla me iz sobe i povela prema dvorištu.
“Ajla, ovo nije tvoj život ako ga ne živiš po svom. Nemaš obavezu prema nikome osim prema sebi!”
Pogledala sam prema kući punoj ljudi koji su čekali moj osmijeh i shvatila da ga više nemam. Suze su mi potekle niz lice.
“Ne mogu to uraditi njima…”
“A sebi možeš?” – upitala je Ivana tiho.
Tada sam prvi put osjetila bijes prema svima koji su odlučivali umjesto mene: prema mami koja je htjela najbolje ali nije znala pitati što ja želim; prema Adnanu koji me volio na svoj način ali nije pitao što meni treba; prema sebi jer sam šutjela.
Vratila sam se u sobu i pogledala mamu u oči.
“Neću se udati danas.”
Tišina je bila glasna kao eksplozija. Mama je problijedila, tetka Fatima sjela na krevet od šoka, a nana počela plakati.
“Ajla, šta to radiš? Sramotiš nas pred cijelim svijetom!” – vikala je mama.
“Ne mogu više živjeti tuđi život!” – odgovorila sam kroz suze.
Adnan je došao do mene kasnije, kad su svi otišli iz sobe.
“Zašto? Zar me ne voliš?”
“Volim te… ali više volim sebe kad nisam s tobom. Oprosti mi.”
Otišla sam iz kuće te večeri s Ivanom. Nismo znale gdje ćemo ni šta ćemo dalje. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir.
Danas živim sama u malom stanu u Sarajevu i radim posao koji volim. Porodica mi još ne oprašta potpuno; mama rijetko zove, tata šuti još više nego prije. Ali naučila sam postaviti granice i reći “ne” kad treba.
Ponekad se pitam: Jesam li mogla drugačije? Je li moguće voljeti druge a ne izgubiti sebe? Šta biste vi uradili na mom mjestu?