Nije važan papir, već srce – priča o tome kako sam u sudnici morala dokazivati tko sam
“Gospođo Magdalena, možete li nam dokazati da govorite sve te jezike koje ste naveli u životopisu?” – sudac me gledao preko naočala, a cijela sudnica je šutjela, čekajući moj odgovor. Ruke su mi se tresle dok sam stajala pred njima, osjećajući kako mi obrazi gore od srama. Nije me boljelo to što mi ne vjeruju, već što su me gledali kao još jednu djevojku iz doma, kao nekoga tko je navikao lagati da bi preživio.
Sjećam se dana kad sam prvi put došla u dom za nezbrinutu djecu u Osijeku. Imala sam šest godina, a mama je nestala bez traga. Nikada nisam saznala gdje je otišla, ali sam naučila da u životu ne možeš računati na nikoga osim na sebe. U domu su nas učili da budemo tihi, da ne smetamo, da ne tražimo previše. Ali ja sam uvijek željela više – više ljubavi, više znanja, više prilika.
Jedina stvar koja me spašavala bila je knjižnica. Tamo sam prvi put čula za Anu Karenjinu i naučila prve riječi na njemačkom iz starih udžbenika koje nitko nije htio. S vremenom sam naučila i engleski, a kasnije i talijanski od tete Mire koja je radila kao čistačica u domu. “Dijete drago, papir je samo papir, ali ono što znaš – to ti nitko ne može uzeti,” govorila mi je dok mi je krišom donosila stare knjige iz antikvarijata.
Ali kad odrasteš u sustavu, uvijek si sumnjiv. Kad sam napunila osamnaest, morala sam napustiti dom. Nitko nije pitao gdje ću spavati ili što ću jesti. Prvo sam radila kao konobarica u malom kafiću kod Glavnog kolodvora. Gazda, Stjepan, često bi mi govorio: “Magda, ti si pametna cura, ali bez škole i papira – nitko te neće ozbiljno shvatiti.” Nisam imala novca za fakultet, ali nisam odustajala. Upisala sam večernju školu i radila danju, učila noću.
Sve se promijenilo kad sam upoznala Ivana. Bio je student prava iz dobre zagrebačke obitelji. Zaljubili smo se brzo i snažno, ali njegova majka Ljiljana nikada me nije prihvatila. “Ne znaš ti tko su ti ljudi iz doma,” šaputala bi mu kad bi mislila da ne slušam. Ivan je bio moj oslonac, ali pod pritiskom obitelji počeo se povlačiti. Kad sam ostala trudna, njegova majka je zahtijevala DNK test i prijetila mi sudom ako pokušam tražiti alimentaciju.
Tako sam završila ovdje – pred sudom, gdje su moji jezici i znanje bili samo još jedna sumnjiva priča bez pečata i potpisa. “Gospođo Magdalena, imate li vi uopće svjedodžbu o završenoj školi?” odvjetnica Ljiljana me gledala s podsmijehom. “Imam,” odgovorila sam tiho i pružila joj izgužvani papir iz večernje škole. Pogledala ga je kao da drži prljavu krpu.
“A gdje ste naučili njemački?”
“U domu. Iz knjiga.”
Sudac je uzdahnuo: “Možete li nam nešto reći na njemačkom?”
Duboko sam udahnula i počela recitirati pjesmu koju sam naučila kao dijete: “Über allen Gipfeln ist Ruh…” Glas mi je drhtao, ali nisam prestajala. Kad sam završila, sudnica je bila tiha. Nitko nije pljeskao, nitko nije rekao ni riječ.
Nakon ročišta sjedila sam na klupi ispred suda i plakala. Pridružila mi se stara poznanica iz doma, Sanja. “Znaš, Magda, oni nikad neće razumjeti kako je to kad moraš svaki dan dokazivati da vrijediš više od svog prezimena ili mjesta gdje si odrasla.”
Sanja je bila u pravu. U Hrvatskoj i Bosni ljudi često gledaju tko si i odakle dolaziš prije nego što te pitaju što znaš ili kakvo ti je srce. Kad sam kasnije dobila presudu – sud je priznao moje pravo na alimentaciju i priznao moju stručnost kao prevoditeljice – osjećala sam gorčinu umjesto pobjede.
Ivan mi se javio tek nakon presude. “Magda, žao mi je… Nisam znao kako se nositi s majkom.”
“Nisi znao ili nisi htio?” pitala sam ga kroz suze.
Danas radim kao prevoditeljica na daljinu za jednu bosansku firmu i sama odgajam sina Marka. Svaki dan ga učim da nije važno što piše na papiru, već kakav si čovjek. Ali ponekad se pitam – koliko nas još mora proći kroz isto poniženje prije nego što društvo shvati da diploma nije jedina mjera vrijednosti?
Možda će netko od vas razumjeti: Je li vam se ikad dogodilo da vas sude po tome odakle dolazite ili što piše na papiru? Koliko puta ste morali dokazivati da ste više od svoje prošlosti?