Nikad Nisam Razumjela Zašto Moja Mama Voli Kuhati Mom Mužu: Jedne Noći Sam Saznala
“Zašto opet praviš sarmu za njega? Mama, znaš da ja ne jedem meso već dvije godine!” viknula sam dok sam bacala torbu na pod, umorna od još jednog napornog dana u agenciji. Miris kiselog kupusa i dima širio se stanom, a mama je stajala iznad štednjaka s pregačom koju je nosila još iz vremena dok sam bila dijete.
“Ajla, dušo, znaš da tvoj Adnan voli sarmu. Nije to ništa strašno. Ti si ionako uvijek u žurbi, pa barem da ga dočeka nešto domaće kad dođe s posla,” odgovorila je tiho, ne skidajući pogled s lonca.
Zavrtjela sam očima i sjela za stol. “Mama, nije on dijete. Može si sam napraviti jelo ili naručiti nešto. Ne moraš mu stalno ugađati.”
Osjetila sam kako mi srce brže lupa od ljutnje. Oduvijek sam bila drugačija od nje. Dok je ona uživala u svakodnevnim ritualima – kuhanju, peglanju, razgovorima sa susjedama – ja sam sanjala o putovanjima, o Parizu, Rimu, Istanbulu… O slobodi. Nikad nisam željela biti zarobljena u kuhinji ili u tuđim očekivanjima.
Ali mama nije odustajala. Svaki put kad bih došla kući, zatekla bih je kako priprema nešto za Adnana. Ponekad bi ga dočekala s toplim burekom, ponekad s baklavom. Meni bi ostavila salatu ili voće. Kao da sam bila gost u vlastitoj kući.
Adnan bi uvijek zahvaljivao: “Hvala vam puno, teta Senada, ovo mi je baš trebalo nakon današnjeg haosa na poslu.” A ona bi se smješkala i tapšala ga po ramenu kao da joj je sin.
Jedne večeri, nakon što sam se posvađala s Adnanom oko njegovih prekovremenih sati i mog nerealiziranog putovanja u Španjolsku, odlučila sam otići kod prijateljice Lejle na kafu. Trebala mi je distanca od svega – od mame, Adnana, Sarajeva koje me gušilo.
Vratila sam se kasnije nego što sam planirala. Hodnik je bio mračan, ali iz kuhinje je dopirao tihi žamor. Skinula sam cipele i tiho se prišuljala vratima.
“Senada, nemoj se ljutiti… ali ne mogu više ovako,” čula sam Adnanov glas. Bio je tih, slomljen.
“Šuti, sine. Znam da ti je teško. Ajla te ne razumije. Ona ima svoje snove… Ali ti si ovdje, ti si moj sin koliko i njen muž,” rekla je mama nježno.
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam znala da su toliko bliski. Nisam znala da Adnan s njom dijeli ono što meni nikad nije rekao.
“Znaš… ponekad poželim da smo svi negdje drugo. Da Ajla pronađe sreću koju traži, a ja mir koji mi treba. Ali bojim se da ću je izgubiti ako joj to kažem,” rekao je Adnan.
Mama ga je zagrlila kao dijete. “Nećeš je izgubiti. Samo moraš biti strpljiv. Ona nije kao ja… ali voli te na svoj način.”
Stajala sam u mraku i osjećala se kao uljez u vlastitom životu. Sve ono što sam zamjerala mami – njezinu potrebu da ugađa muškarcima, da živi kroz druge – sada mi se činilo kao jedina stvar koja nas drži na okupu.
Sljedećih dana nisam mogla spavati. Gledala bih Adnana kako jede maminu pitu i smiješi joj se kao da mu je ona jedina sigurna luka. Gledala bih mamu kako pere suđe i potiho pjevuši sevdalinke iz mladosti.
Jednog jutra skupila sam hrabrost i sjela s mamom za stol.
“Mama… Zašto to radiš? Zašto stalno kuhaš za njega? Zar ti nije dosta svega? Zar ne želiš malo mira?”
Pogledala me umorno, ali s blagim osmijehom.
“Ajla, kad si ti bila mala, tvoj otac je često bio odsutan. Nisam imala nikoga osim tebe i kuhinje. Kuhanje me spašavalo od samoće i tuge. Kad si odrasla i otišla svojim putem, ostala mi je praznina… A onda si dovela Adnana. On mi je kao sin kojeg nikad nisam imala. Ne radim to zbog njega ili tebe – radim to zbog sebe. Kuhanje mi daje smisao.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam krivnju jer nikad nisam pokušala razumjeti njezinu stranu priče.
Te večeri sjela sam s Adnanom na balkon.
“Znaš li koliko joj značiš?” upitala sam ga tiho.
Pogledao me iznenađeno: “Znam… ali nisam htio da te povrijedim. Samo… osjećam se kao dio vaše obitelji tek kad pričam s njom. S tobom uvijek pričamo o planovima, putovanjima… a ja ponekad samo želim mirnu večeru kod kuće.”
Tada sam shvatila: možda smo svi tražili nešto drugo, ali nas je povezivala ista potreba – potreba za pripadanjem.
Sljedećih tjedana pokušavala sam više sudjelovati u obiteljskim ručkovima. Ponekad bih čak pomogla mami oko tijesta ili donijela vino iz trgovine. Nije bilo lako odreći se svojih snova o dalekim destinacijama, ali shvatila sam da možda sreća nije uvijek negdje daleko – možda je tu, među ljudima koji nas vole.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što nisam više cijenila ono što imam kod kuće? Može li žena biti svoja i istovremeno dio obitelji koja očekuje toliko mnogo? Što vi mislite – gdje završavaju naši snovi, a počinje odgovornost prema onima koje volimo?