Nikola, ne žuri sa sa svadbom: Kako sam pobjegla od porodice koja me htjela posjedovati

“Nikola, ne žuri sa svadbom!” odjeknulo je kroz kuhinju kao grom iz vedra neba. Stajala sam pored štednjaka, ruke mi drhtale dok sam okretala sirnice na tavi. Oskarova majka, gospođa Ljiljana, stajala je na vratima, ruku prekriženih na prsima, pogledom koji je mogao probiti zidove. Oskar je sjedio za stolom, spuštenih očiju, kao da se nada da će nestati ako dovoljno dugo šuti.

“Mama, molim te…” Oskar je tiho prozborio, ali Ljiljana ga je prekinula podignutom rukom.

“Ne, Oskare! Nikola nije spremna za našu obitelj. Nije ona za tebe. Pogledaj je – ni kafu ne zna skuhati kako treba!”

Osjetila sam kako mi obrazi gore. U meni se miješala ljutnja i poniženje. Nisam znala što je gore – što me procjenjuje po tome kako kuham ili što Oskar šuti dok me njegova majka vrijeđa. Pogledala sam ga, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima.

Taj dan bio je samo vrhunac svega što se skupljalo mjesecima otkako sam počela dolaziti kod Oskara u njihov stan u Novom Zagrebu. Njegova sestra Ivana stalno je komentirala moju odjeću – “Nikola, zar nemaš nešto pristojnije za obući?” – a otac Stjepan bi me ispitivao o mojoj porodici iz Tuzle kao da traži razlog da me diskvalificira.

Prvi put kad sam došla kod njih na ručak, Ljiljana mi je šaptom rekla: “Kod nas se zna red. Žena mora znati gdje joj je mjesto.” Tada sam se samo nasmiješila, misleći da je to stara škola i da će s vremenom popustiti. Ali nije popuštalo – postajalo je samo gore.

Oskar i ja smo se upoznali na fakultetu u Sarajevu. On je bio iz Zagreba, ja iz Tuzle. Zaljubili smo se preko noći, a kad je završio studij, povukao me sa sobom u Zagreb. Prvih nekoliko mjeseci bilo je kao san – šetnje Jarunom, kave na Cvjetnom trgu, smijeh do kasno u noć. Ali čim smo počeli pričati o zajedničkoj budućnosti, njegova porodica se umiješala.

“Nikola, znaš li ti kuhati sarmu? Kod nas se to jede svake nedjelje,” pitala bi Ljiljana svaki put kad bi me vidjela. Ivana bi mi slala slike svojih savršeno složenih ormara i komentirala kako bi žena trebala biti uredna i organizirana. Stjepan bi mi pričao o svojim prijateljima koji su oženili “prave Hrvatice” i kako su im životi sada savršeni.

Oskar je uvijek bio između dvije vatre. Volio me, to sam znala, ali nije imao snage suprotstaviti se svojoj porodici. Svaki put kad bih mu rekla kako se osjećam, on bi odgovorio: “Znaš kakvi su moji… Samo im treba vremena.”

Ali vrijeme nije donosilo ništa osim novih uvreda i poniženja.

Jednog dana, dok smo sjedili na klupi u Maksimiru, skupila sam hrabrost i pitala ga: “Oskare, što bi učinio da ti kažem da više ne mogu ovako? Da ne želim biti ničija sluškinja?”

Pogledao me tužno i rekao: “Nikola, volim te… ali to su moji roditelji. Ne mogu ih samo tako odbaciti.”

Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi njegove majke: “Kod nas se zna red.” Pitala sam se gdje sam ja u tom redu? Jesam li ja samo netko tko treba zadovoljiti tuđa očekivanja? Gdje su moje želje, moji snovi?

Sljedeće jutro odlučila sam napraviti Oskaru sirnice – njegov omiljeni doručak iz djetinjstva. Htjela sam mu pokazati da mi je stalo, da pokušavam biti dio njegove porodice. Ali umjesto zahvalnosti, dočekala me Ljiljanina kritika.

Nakon tog jutra više ništa nije bilo isto. Počela sam primjećivati sitnice koje su me prije samo ljutile – kako Ivana uvijek ima zadnju riječ u svemu što se tiče mene, kako Stjepan nikad ne propušta priliku da spomene kako su “njihove cure” bolje od “naših s druge strane”.

Jednog popodneva došla sam kući ranije s posla i čula ih kako razgovaraju u dnevnoj sobi.

“Neće ona nikad biti jedna od nas,” govorila je Ivana.

“Oskar će još shvatiti da može bolje,” dodao je Stjepan.

Stajala sam iza vrata i osjećala kako mi srce puca. Nisam više mogla izdržati.

Te večeri spakirala sam svoje stvari u tihu torbu i napisala Oskaru poruku:

“Volim te, ali ne mogu živjeti u sjeni tvoje porodice. Moram pronaći sebe prije nego što mogu biti dio bilo koga drugog.”

Otišla sam kod prijateljice Lejle u Dubravu. Plakala sam cijelu noć dok me tješila riječima: “Nikola, nisi ti kriva što si drugačija. Oni su ti koji ne znaju cijeniti ono što imaš.” Sljedećih dana osjećala sam se kao da mi je netko iščupao srce iz grudi, ali istovremeno kao da po prvi put dišem punim plućima.

Oskar mi je slao poruke, zvao me bezbroj puta. Pisao je: “Molim te, vrati se. Sve će biti drugačije.” Ali znala sam da neće biti drugačije dok on ne nauči stati uz mene.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako sam otišla. Pronašla sam novi stančić na Trešnjevci, posao u maloj firmi gdje me nitko ne pita odakle sam ni kakvu kafu volim piti. Počela sam ponovno graditi sebe – polako, ali sigurno.

Ponekad se pitam jesam li pogriješila što sam otišla. Možda sam trebala još malo izdržati? Možda bi se stvari promijenile? Ali onda se sjetim onog osjećaja kad sam prvi put sama sebi rekla: “Dovoljno vrijedim da biram svoj život.” I znam da nisam pogriješila.

Možda ljubav nije dovoljna kad moraš izgubiti sebe da bi zadovoljio druge. Što vi mislite – vrijedi li ostati zbog ljubavi ili treba birati sebe kad te drugi pokušavaju oblikovati po svojoj mjeri?