Nikolina zora: Bježanje mladenke iz obitelji bez srama
“Nikola, jesi li ti normalna? Zar ćeš stvarno obući tu haljinu?” Ivana, Oskarova sestra, stoji ispred mene s rukama na bokovima, pogledom koji reže kao nož. Sat je sedam ujutro, a ja već osjećam težinu dana na svojim ramenima. Pogledam se u ogledalo – bijela haljina, kosa u valovima, oči crvene od neprospavane noći. “Ivana, molim te, danas je moj dan. Pusti me na miru,” šapćem, ali ona ne odustaje.
“Tvoj dan? Sve je ovo zbog tebe? Znaš li ti koliko smo mi uložili u ovo vjenčanje? Oskar je mogao naći bolju!”
U meni nešto puca. Uvijek sam bila tiha, povučena, spremna progutati svaku uvredu zarad mira. Ali danas… danas je drugačije. Danas mi je dosta.
Majka mi ulazi u sobu, lice joj je zabrinuto. “Nikola, srce, jesi li dobro? Svi su već dolje. Oskarova mama pita zašto kasniš.”
Suze mi naviru na oči. “Mama, ne mogu… Ne mogu više ovo. Oskarova obitelj me gleda kao uljeza. Kao da sam im nešto otela.”
Mama me grli, ali i ona šuti. Znam da joj je teško – razvodila se od mog oca kad sam imala deset godina i cijeli život me učila da budem jaka. Ali sada ni ona nema riječi.
Silazim niz stepenice, a u hodniku me dočekuje Oskarova majka, Senada. “Nikola, draga, znaš li ti kuhati sarmu? Moj Oskar voli domaće, znaš… Nadam se da nećeš biti kao one cure iz Zagreba što samo naručuju pizzu.”
Osjećam kako mi obrazi gore od srama i bijesa. “Znam skuhati sarmu, teta Senada,” odgovaram kroz zube.
Oskar dolazi do mene, lice mu je napeto. “Nikola, možeš li se malo potruditi? Znaš kakva je moja mama. Ne moraš sve shvatiti osobno.”
“Oskar, tvoja obitelj me ne poštuje. Tvoja sestra mi je upravo rekla da si mogao naći bolju!”
On slegne ramenima. “Ma pusti njih. Bitno je da se mi volimo.”
Ali osjećam da to nije dovoljno.
Kroz cijelo jutro prolazim kroz kuću kao duh. Slušam komentare – o mojoj haljini, o tome kako nisam iz “prave” obitelji, kako moj otac nije ni došao na vjenčanje jer ga nije briga za mene. Svaka riječ me reže dublje.
U jednom trenutku ulazim u kuhinju i čujem Oskarovu majku kako šapće susjedi: “Ma znaš ti nju… Nije ona za našeg Oskara. Previše je tiha, previše povučena. Trebala mu je neka prava Bosanka ili Hrvatica iz naše familije…”
Stojim iza vrata i osjećam kako mi srce lupa kao ludo. U tom trenutku shvaćam – ovo nije moja obitelj. Ovo nisu ljudi koji će me voljeti i podržavati.
Vraćam se u sobu i sjedam na krevet. Gledam kroz prozor na dvorište gdje se okupljaju gosti – susjedi iz Travnika, rodbina iz Osijeka, prijatelji iz Sarajeva i Zagreba. Svi čekaju spektakl.
Telefon mi zazvoni – zove me prijateljica Lana.
“Nikola, jesi li dobro? Čujem da je kaos kod vas… Ako trebaš pobjeći, znaš gdje sam!”
Nasmijem se kroz suze. “Možda stvarno trebam pobjeći…”
U tom trenutku ulazi Oskar.
“Nikola, što ti je? Svi čekaju!”
Pogledam ga ravno u oči prvi put nakon dugo vremena.
“Oskar… Jesi li ti ikad stao na moju stranu? Jesi li ikad rekao svojoj obitelji da me poštuju? Da me prihvate?”
On šuti.
“Znaš što? Ja ne mogu ovako. Neću provesti život s nekim tko ne zna stati uz mene pred svojima. Neću biti žena koja šuti i trpi samo zato što je tako red!”
Oskar blijedi. “Nikola… Ne možeš sad otići! Što će ljudi reći?”
“Neka kažu što hoće! Ja biram sebe!”
Uzmem torbu i istrčim iz kuće dok iza mene ostaju šokirani pogledi i šapat: “Jesi vidjela ovu? Ostavi ga pred oltarom! Sramota!”
Trčim ulicom prema Lani koja me čeka u autu. Ulazim unutra i počinjem plakati kao nikad prije.
“Napokon si to napravila,” kaže Lana tiho.
Vozimo prema njenom stanu u Sarajevu dok iza mene ostaje cijeli jedan život koji sam mislila da želim.
Dani prolaze. Telefon zvoni bez prestanka – mama plače, Oskar šalje poruke: “Molim te vrati se! Sve ćemo popraviti!” Ali ja znam da nema popravka kad jednom shvatiš koliko vrijediš.
Počinjem raditi u maloj knjižari kod Baščaršije, upoznajem nove ljude, učim voljeti sebe iznova. Prvi put osjećam mir.
Ponekad se pitam – jesam li pogriješila? Jesam li trebala ostati i boriti se za ljubav ili sam napokon napravila ono što sam cijeli život željela – izabrala sebe?
Možda prava ljubav počinje tek kad naučiš reći: “Dosta je.” Što vi mislite – treba li žena uvijek trpjeti radi mira u kući ili ima pravo birati svoj put?