Nisam Pozvala Svoju Porodicu na Vjenčanje: Jesam li Pretjerala?
“Ne mogu vjerovati da ćeš se udati za njega, Ivana. Sramota je to za našu porodicu!” otac je šapnuo majci misleći da ga ne čujem, dok su sjedili u dnevnoj sobi, a ja sam u kuhinji pripremala kafu. Ruke su mi zadrhtale, šalica je skoro ispala na pod. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam znala što da radim – ostati i praviti se da ništa nisam čula ili ući i suočiti se s njima?
Cijeli život sam bila dobra kćerka. Učila sam, završila fakultet u Zagrebu, vratila se u Mostar kad je mama oboljela, radila dva posla da pomognem porodici. Ali nikad ništa nije bilo dovoljno. Kad sam upoznala Adnana, znala sam da će biti problema. On je iz Sarajeva, musliman, a ja Hrvatica. Ali voljeli smo se iskreno, čistom ljubavlju kakvu sam samo u knjigama čitala. Moja porodica nikad nije otvoreno rekla da im smeta njegova vjera, ali uvijek su postojale te sitne primjedbe, pogledi, šutnja kad bi došao kod nas.
Tog dana, dok sam stajala iza vrata i slušala očeve riječi, osjetila sam kako mi se svijet ruši. “Nije ona više naša. Sramota me pred komšijama. Šta će reći ljudi?” govorio je tiho, ali dovoljno glasno da me zaboli svaka riječ. Mama je šutjela, samo je uzdahnula. Znala sam da joj je teško, ali nikad nije imala snage suprotstaviti mu se.
Te noći nisam spavala. Adnan je primijetio da nešto nije u redu. “Ivana, šta se dešava?” pitao me dok smo ležali u krevetu.
“Čula sam tatu danas… Rekao je da ga je sramota što se udajem za tebe. Da nisam više njihova,” glas mi je drhtao.
Adnan me zagrlio. “Znaš da te volim i da ću biti uz tebe šta god odlučiš. Ali ne zaslužuješ da te iko tako povrijedi.”
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s roditeljima. “Mama, tata, zašto vam je toliko teško prihvatiti Adnana? Zar nije važnije da sam sretna?”
Otac je samo odmahnuo rukom. “Ti si uvijek radila po svom. Sad vidi dokle si došla! Nisi ti više mala djevojčica, ali nisi ni pametna koliko misliš. Taj brak neće donijeti sreću ni tebi ni nama.”
Mama je tiho rekla: “Ivana, znaš da te volimo… ali teško nam je. Ljudi pričaju, znaš kakva je mahala.” Suze su joj klizile niz lice.
Osjećala sam se kao da biram između porodice i ljubavi svog života. Dani su prolazili u tišini i napetosti. Pripreme za vjenčanje su trebale biti najljepši period mog života, a meni su bile najteži.
Jedne večeri sjela sam s Adnanom i njegovom sestrom Lejlom na kafu.
“Ivana, znam da ti je teško,” rekla je Lejla nježno. “Ali moraš misliti na sebe. Ako stalno živiš za druge, izgubit ćeš sebe.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć.
Dan prije nego što smo trebali poslati pozivnice, nazvala sam mamu.
“Mama… odlučila sam. Neću vas zvati na vjenčanje. Ne želim da dođete ako mislite da se trebate sramiti mene ili Adnana. Zaslužujem da taj dan budem sretna i okružena ljudima koji me vole i podržavaju.”
S druge strane slušalice bila je tišina, a onda tihi jecaji.
“Ivana… molim te…”
“Mama, volim vas, ali ne mogu više ovako.”
Prekinula sam poziv i osjećala se kao najgora osoba na svijetu.
Vjenčanje je bilo predivno i tužno u isto vrijeme. Adnanova porodica me prihvatila kao svoju kćerku. Njegova majka Senada me zagrlila i šapnula: “Od danas si i moja kćerka.” Plakala sam od sreće i tuge istovremeno.
Nakon vjenčanja danima nisam mogla spavati. Gledala sam slike i pitala se jesam li pogriješila. Je li porodica nešto što trebaš po svaku cijenu čuvati, čak i kad te povrijede? Ili ima trenutaka kad moraš izabrati sebe?
Danas, nekoliko mjeseci kasnije, još uvijek nisam razgovarala s ocem. Mama mi povremeno pošalje poruku: “Nedostaješ mi.” Srce mi se stegne svaki put kad pročitam te riječi.
Ponekad sjedim sama navečer i pitam se: Jesam li bila previše stroga? Jesam li trebala oprostiti ocu njegove riječi? Ili sam napokon napravila ono što je najbolje za mene?
Što vi mislite – gdje je granica između ljubavi prema porodici i ljubavi prema sebi? Da li ste vi ikada morali birati između onih koje volite?