Nisam te rodila da budeš tuđa ćerka: Između dvije vatre
“Nisam te rodila da budeš tuđa ćerka!” Majčin glas je odjekivao kroz stan, oštar kao nož. Stajala sam nasred dnevnog boravka, ruku punih vrećica iz apoteke, dok su mi noge drhtale. Pogledala sam je, tražeći u njenim očima barem trunku razumijevanja, ali tamo je bila samo ljutnja i povrijeđenost.
“Mama, molim te… Ne možeš to tako gledati. Ona je bolesna, nema nikoga osim mene i Amira. Ti znaš kakav je on na poslu, po cijele dane…”
“A ja? Ja nemam nikoga osim tebe! Tvoj otac nas je ostavio kad si imala pet godina, zar si zaboravila? Ja sam te podigla sama! I sad, kad mi trebaš, ti trčiš tuđoj ženi!”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Nisam znala što da kažem. Svaka riječ bi bila pogrešna. Sjetila sam se dana kad sam kao djevojčica gledala kroz prozor, čekajući oca koji se nikad nije vratio. Majka je tada bila sve što imam. Ali sada… Sada imam i Amira, i njegovu majku, koja leži u krevetu, nemoćna, s Parkinsonovom bolešću koja joj polako oduzima tijelo.
“Mama, ne tražim da me razumiješ. Samo… pokušaj shvatiti. Ona nema nikoga. Ako je ja ne nahranim, neće jesti. Ako joj ja ne promijenim pelenu, ostat će cijeli dan mokra. Amir radi po dvanaest sati dnevno, znaš kakva je situacija u firmi otkad su počeli otpuštati ljude.”
Majka je slegnula ramenima i okrenula glavu. “Znači, ja sam ti manje važna? Tvoja krv?”
Nisam imala snage za još jednu svađu. Samo sam spustila vrećice na stol i sjela na stolicu, osjećajući težinu svijeta na leđima.
***
Tog dana sam kasnila kod svekrve. Kad sam stigla, Lejla – susjeda iz trećeg ulaza – već je bila tamo.
“Jesi dobro?” pitala me tiho dok mi je pružala šalicu kave.
“Ne znam više ni sama… Mama mi ne oprašta što nisam stalno s njom. Kaže da sam izdala svoju porodicu.”
Lejla je klimnula glavom. “Znaš kako je kod nas… Uvijek si nečija kćerka ili nečija snaha. Nikad svoja žena.”
Pogledala sam svekrvu koja je ležala na krevetu, blijeda i krhka kao papir. Nekad je bila snažna žena, poznata po svojim pitama i tvrdoglavosti. Sad joj ruke drhte dok pokušava dohvatiti čašu vode.
“Hvala ti, Azra,” prošaptala je kad sam joj pomogla popiti lijekove.
U tom trenutku osjetila sam kako mi srce puca na pola. S jedne strane majka koja me treba, s druge strane žena koja me prihvatila kao svoju kćerku kad sam došla u ovu kuću.
***
Navečer sam se vratila kući iscrpljena. Amir me dočekao s umornim osmijehom.
“Jesi li opet bila kod mame?” pitao je tiho.
Klimnula sam glavom.
“Znaš da joj nisi dužna ništa… Moja mama ima mene. Tvoja mama ima samo tebe.”
Osjetila sam kako mi suze naviru opet.
“Ne mogu birati između vas dvoje! Oboje ste mi važni! Zar ne vidiš koliko se trudim?”
Amir je šutio neko vrijeme pa me zagrlio.
“Znam da ti nije lako. Ali moraš misliti i na sebe. Ne možeš izgorjeti za sve nas.”
***
Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Majka mi nije odgovarala na pozive. Kad bih došla kod nje, šutjela bi ili bi me dočekala ledenim pogledom.
Jednog dana zatekla sam je kako sjedi sama u kuhinji, zureći u praznu šalicu čaja.
“Mama… Molim te, razgovaraj sa mnom.”
Podigla je pogled prema meni.
“Sjećaš li se kad si bila mala i kad si imala temperaturu? Nisam spavala cijelu noć uz tvoj krevet. Sjećaš li se kad si pala s bicikla i razbila koljeno? Nosila sam te na rukama do hitne pomoći. A sad… Sad više nisi moja Azra. Sad si tuđa žena, tuđa kćerka.”
Suze su mi potekle niz lice.
“Mama, nisam te napustila! Samo… samo pokušavam biti dobra osoba. Zar nije to ono što si me učila? Da pomažem drugima? Da budem čovjek?”
Majka je šutjela dugo vremena prije nego što je tiho rekla:
“Samo nemoj zaboraviti tko si i odakle dolaziš.”
***
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam prošla – o očevom odlasku, o majčinoj borbi da me podigne sama, o Amiru koji se trudi biti dobar muž i sin, o svekrvi koja umire polako pred mojim očima.
Gdje je granica? Kada prestajem biti kćerka svoje majke i postajem kćerka druge žene? Je li moguće voljeti obje porodice jednako ili uvijek netko mora biti povrijeđen?
Sljedeće jutro otišla sam kod svekrve ranije nego inače. Sjela sam kraj njezina kreveta i uzela joj ruku u svoju.
“Azra…” prošaptala je slabašno.
“Tu sam,” odgovorila sam tiho.
U tom trenutku shvatila sam – možda nikad neću moći zadovoljiti sve oko sebe. Možda ću uvijek biti rastrgana između dvije porodice, dva doma, dvije ljubavi.
Ali jedno znam: ne želim živjeti s gorčinom ni prema kome od njih.
Ponekad se pitam – koliko još žena oko mene živi ovu istu priču? Koliko nas pokušava biti sve svima, a na kraju ostane praznih ruku?
Što vi mislite – gdje završava dužnost prema porodici iz koje potječemo i počinje odgovornost prema porodici koju stvaramo?