Nisam tvoja dadilja, ja sam tvoja majka – Ispovijest jedne bake iz Zagreba
“Mama, možeš li danas pokupiti Luku iz vrtića? Ivana i ja imamo sastanak do kasno.” Glas mog sina Tomislava odjekuje kroz slušalicu, a ja već osjećam kako mi se srce steže. Pogledam na sat – 14:30 je, a već sam provela jutro s mlađom unukom, Anom, dok je Ivana obavljala svoje obaveze. Nisam stigla ni kavu popiti na miru, a već me čeka nova runda.
“Naravno, sine,” odgovaram automatski, iako mi tijelo vrišti od umora. Noge me bole, leđa još više. Ali što drugo mogu? Oni računaju na mene. Svi računaju na mene.
Kad su se Tomislav i Ivana doselili kod nas prije tri godine, mislila sam da će to biti privremeno. “Samo dok ne skupimo za stan,” govorili su. Ali stan nikako da dođe, a ja sam iz bake postala – dadilja. I kuharica. I čistačica. I psihologinja kad se posvađaju. Sve u jednom.
“Bako, gladna sam!” viče Ana iz dnevnog boravka. Ustajem s kauča, osjećam kako mi koljena škripe. “Evo, dušo, baka će ti napraviti sendvič.” Dok joj mažem paštetu na kruh, sjećam se dana kad sam bila mlada mama. Sve sam radila sama, nije bilo nikoga da mi pripomogne. Moja svekrva je živjela u drugom gradu i viđale smo se samo za praznike. Nisam ni znala da može biti ovako teško kad si stariji.
Ivana ulazi u kuhinju, mobitel joj je zalijepljen za uho. “Mama, možeš li i večeras pričuvati djecu? Tomislav i ja idemo na večeru s prijateljima.” Ne čeka ni odgovor, već izlazi iz kuhinje kao da sam nevidljiva. Pogledam za njom i osjetim kako mi suze naviru na oči.
Navečer, dok uspavljujem Luku i Anu, slušam njihovo tiho disanje i osjećam ljubav koja me preplavljuje. Volim ih više od svega na svijetu. Ali gdje sam ja u svemu tome? Kad su zadnji put pitali kako sam? Kad su zadnji put sjeli sa mnom na kavu i pitali me boli li me išta?
Jedne večeri, dok perem suđe nakon što su svi otišli spavati, Tomislav dolazi u kuhinju. “Mama, znaš da nam puno značiš. Ivana i ja ne bismo mogli bez tebe.” Gleda me onim svojim umornim očima, ali ja više ne mogu šutjeti.
“Tomislave, nisam tvoja dadilja. Ja sam tvoja majka. Volim vas sve, ali i meni treba malo mira. Nisam više mlada kao prije.”
On šuti nekoliko trenutaka, a onda slegne ramenima. “Znam, mama… Samo… Znaš kakav je život danas. Svi jurimo.”
“A gdje sam ja u toj jurnjavi?” pitam ga tiho.
Sutradan Ivana dolazi do mene dok slažem rublje. “Čula sam da si razgovarala s Tomislavom sinoć. Ako ti je previše, reci nam. Možemo naći neku ženu da ponekad pričuva djecu.”
Pogledam je – mlada je, lijepa, ali često hladna prema meni. “Ivana, nije stvar u tome da ne želim biti s unucima. Ali želim da me vidite kao osobu, ne samo kao servis za djecu i kuću.” Ona šuti i klima glavom, ali vidim da joj nije jasno.
Dani prolaze u istom ritmu – vrtić, škola, ručak, zadaće, igre u parku… Ponekad se osjećam kao duh u vlastitoj kući. Prijateljice me zovu na kavu, ali rijetko mogu otići jer uvijek netko nešto treba.
Jednog dana Ana dobije temperaturu dok su Tomislav i Ivana na poslu. Zovem ih oboje – nitko se ne javlja satima. Sama vodim Anu doktoru, nosim je u naručju dok mi leđa pucaju od boli. Kad napokon dođu kući navečer, Ivana samo kratko kaže: “Hvala što si skočila s njom.” Ni pogleda me ne udostoji.
Te noći ne mogu spavati. Gledam u strop i pitam se – gdje sam nestala? Kad sam prestala biti osoba i postala samo funkcija?
Sljedeće jutro odlučujem otići kod svoje prijateljice Mirele na kavu bez obzira na sve. “Bako! Gdje ideš?” viče Luka kad vidi da uzimam torbu.
“Baka ide malo prošetati i popiti kavu s prijateljicom,” kažem odlučno.
Kad se vratim kući dva sata kasnije, Ivana me dočeka na vratima s hladnim izrazom lica. “Nisi nam rekla da ideš! Djeca su te tražila.” Osjetim kako mi krv vrije.
“Ivana, imam pravo na svoj život! Nisam rob! Ako želite dadilju – platite je! Ja sam ovdje jer volim svoju obitelj, ali nisam dužna žrtvovati sebe svaki dan!”
Ona me gleda zatečeno – prvi put vidi moju ljutnju.
Te večeri Tomislav sjeda kraj mene dok gledamo vijesti.
“Mama… Žao mi je ako smo te uzimali zdravo za gotovo. Samo… navikli smo da si uvijek tu.” Gleda me iskreno prvi put nakon dugo vremena.
“Sine… Volim vas sve više od svega. Ali želim da me poštujete kao osobu. Da me ponekad pitate kako sam. Da sjednete sa mnom na kavu bez žurbe…”
On klimne glavom i zagrli me.
Ne znam hoće li se išta promijeniti preko noći. Ali barem sam rekla što osjećam.
Ponekad se pitam – koliko nas baka živi ovako? Koliko nas šuti dok nas gaze svakodnevne obaveze? Zar nismo zaslužile malo mira i poštovanja nakon svega što smo dale?