Nismo Kupili Kuću za Njih: Naši Rođaci Žive s Nama Kao da se Ništa Nije Desilo
“Ivana, možeš li mi reći gdje su mi čarape?” Dino je iz hodnika vikao dok sam pokušavala uspavati našu kćerku Lejlu. Zvuk njegovog glasa prekinuo je tišinu koja mi je bila toliko potrebna. U tom trenutku, iz dnevne sobe začuo se smijeh njegove sestre Amre i njenog muža Edina. Već mjesecima su živjeli s nama, a svaki dan osjećala sam kako mi prostor, ali i život, postaje sve manji.
Sjećam se dana kad su došli. Bio je to običan četvrtak, kiša je padala kao da nikada neće stati. Dino je došao s posla i rekao: “Ivana, Amra i Edin su imali problema s podstanarskim stanom, izbacili su ih. Samo nekoliko dana dok ne nađu nešto novo.” Klimnula sam glavom, suosjećala sam. I sama sam odrasla u porodici gdje se uvijek pomagalo. Ali nekoliko dana pretvorilo se u tjedne, tjedni u mjesece, a sada su prošle dvije godine.
Naša kuća, koju smo zajedno renovirali, postala je njihova. Njihove stvari bile su posvuda – Edinove cipele na ulazu, Amrine šalice za kafu na svakom stolu. Njihova djeca su trčala po hodnicima, a naši mališani više nisu imali svoj mir. Svaki pokušaj razgovora završio bi šalom ili izbjegavanjem teme.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Amra je ušla u kuhinju. “Ivana, znaš li možda gdje su one moje začinske vrećice? Trebaju mi za večeru.” Pogledala sam je i osjetila kako mi srce lupa. “Amra, možda bi bilo dobro da razgovaramo o tome koliko dugo planirate ostati?”
Zastala je, pogled joj je postao hladan. “Pa znaš kako je danas… teško je naći stan. A i djeca su se navikla ovdje. Zar ti smetamo?”
Nisam znala što da kažem. Smetaju li mi? Smetalo mi je što više nisam imala svoj dom, što sam morala dijeliti sve – od kupaonice do vlastitog mira. Smetalo mi je što Dino nikada nije stao na moju stranu.
Te noći, dok smo ležali u krevetu, skupila sam hrabrost. “Dino, moramo razgovarati. Ovo više nije naš dom. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući.”
Okrenuo se prema meni, umoran pogled. “Ivana, to je moja sestra. Ne mogu ih izbaciti na ulicu. Znaš kakva je situacija s cijenama stanova. Malo strpljenja, molim te.”
“Ali Dino, prošle su dvije godine! Naša djeca nemaju svoju sobu, nemamo privatnost… Ja više ne mogu ovako!”
Dugo smo šutjeli. Osjetila sam kako se između nas stvara zid koji nisam znala kako srušiti.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Amra me izbjegavala, Edin je šutio kad bih ušla u prostoriju. Djeca su osjećala napetost i postajala sve nemirnija.
Jednog popodneva došla je moja mama iz Mostara. Sjela je sa mnom na balkon dok su djeca spavala.
“Ivana, ne možeš ovako živjeti cijeli život. Moraš misliti i na sebe i svoju djecu. Znam da voliš Dinu, ali on mora shvatiti da si ti njegova porodica sada.”
Te riječi su me pogodile kao grom. Cijeli život učili su me da porodica dolazi prije svega, ali što kad porodica počne gušiti?
Odlučila sam razgovarati s Dinom još jednom, ovaj put odlučno.
“Dino, ako ne riješimo ovo, ja ću otići s djecom kod mame. Ne mogu više ovako. Volim te, ali ovo nije život kakav želim za nas.”
Vidjela sam kako mu lice blijedi. “Ivana… zar bi stvarno otišla?”
“Moram misliti na nas troje. Ovo nije dom kakav smo sanjali kad smo se vjenčali.”
Te noći Dino je prvi put ozbiljno razgovarao s Amrom i Edinom. Bilo je suza, ljutnje i optužbi – ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam nadu.
Nakon nekoliko tjedana Amra i Edin su pronašli stan u Ilidži i preselili se. Kuća je odjednom postala tiha – možda previše tiha – ali napokon smo imali svoj mir.
Dino i ja smo dugo radili na tome da obnovimo povjerenje i bliskost koju smo izgubili.
Ponekad sjedim na balkonu i gledam djecu kako se igraju bez buke i gužve. Pitam se: Jesam li bila sebična što sam tražila svoj mir? Gdje je granica između pomoći porodici i očuvanja vlastite sreće?
A vi? Šta biste vi uradili da ste bili na mom mjestu?