Noć kad se sve promijenilo: Srce majke na raskršću

“Jelena, jesi li ti normalna? Kako si mogla ostaviti malog Adnana samog u parku?” Susjedina vrata tresnula su za mojim leđima, a njezin glas još mi je odzvanjao u ušima. Stajala sam na pragu, srce mi je lupalo kao da će iskočiti. Pogledala sam svoju kćerku, Jelenu, koja je sjedila na kauču, pogleda prikovanog za pod. Ruke su joj drhtale, a ja nisam znala je li to od straha ili srama.

“Mama, nisam… Nisam ga ostavila. Samo sam otišla na minutu do kioska. On je rekao da će me čekati na klupi,” promucala je.

“Jelena, imaš šesnaest godina! Znaš li što se sve može dogoditi u tih pet minuta?” glas mi je pucao, ali nisam mogla zaustaviti suze. U glavi mi se vrtjela slika malog Adnana kako sjedi sam, izgubljen među ljuljačkama dok pada mrak.

Muž, Dario, šutio je za stolom. Znao je da je bolje ne miješati se kad sam ovako uzrujana. Ali njegova tišina me boljela više od svega. Osjećala sam se kao da sam sama protiv cijelog svijeta – protiv susjeda koji su već šaptali iza leđa, protiv vlastite kćeri koja mi je lagala, protiv same sebe jer nisam znala gdje sam pogriješila kao majka.

Te noći nisam spavala. Slušala sam kako Jelena tiho plače u svojoj sobi. Sjetila sam se dana kad sam je prvi put držala u naručju, kad sam joj obećala da ću je uvijek štititi. A sada… Nisam znala ni od čega ni kako.

Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Susjeda Azra više nije pozdravljala kad bi me srela na stubištu. Ostali roditelji iz škole počeli su izbjegavati moj pogled. Jelena je postajala sve povučenija, zaključavala se u sobu i satima buljila u mobitel. Dario je pokušavao održati privid normalnosti, ali i on je bio sve nervozniji.

Jedne večeri, dok smo večerali u tišini, Dario je spustio vilicu i pogledao me ozbiljno:

“Moramo razgovarati s Jelenom. Ovo više nije samo nestašluk. Nešto joj se događa.”

Znala sam to i sama, ali nisam imala snage suočiti se s istinom. Bojala sam se što ću otkriti ako zagrebem ispod površine.

Te noći sjela sam na rub Jeleninog kreveta. “Dušo, molim te, reci mi što te muči. Nisam tvoj neprijatelj.”

Jelena je dugo šutjela, a onda iznenada prasnula u plač. “Ne mogu više! Svi misle da sam loša osoba! Ti i tata samo vičete na mene! U školi me ogovaraju! Ja… ja ne znam što da radim!”

Zagrlila sam je najjače što sam mogla. Osjetila sam koliko je krhka i izgubljena.

Sljedećih tjedana pokušavali smo popraviti štetu. Otišli smo kod školskog psihologa, razgovarali s Azrom i njenim mužem Senadom. Bilo je teško – povjerenje se teško vraća kad jednom pukne. Jelena je dobila priliku volontirati u lokalnom centru za djecu; polako se vraćala sebi, ali ožiljci su ostali.

Jednog popodneva, dok smo zajedno pile kavu na balkonu, Jelena me pogledala i tiho rekla: “Mama, misliš li da će mi ljudi ikad oprostiti?”

Nisam znala odgovor. Znam samo da majčinsko srce nikad ne prestaje brinuti – ni kad djeca pogriješe, ni kad ih svijet osudi.

Ponekad se pitam: koliko daleko treba ići da zaštitiš svoje dijete? I gdje prestaje ljubav, a počinje sljepoća? Što biste vi učinili na mom mjestu?