Novčanik mog muža i moja zlatna kavez: Borba za slobodu u zaleđenom braku

“Gdje si potrošila 200 kuna?” Damirov glas para tišinu kuhinje, dok stisnutih usana drži moj novčanik u ruci. Pogled mu je hladan, proračunat. “Na voće i mlijeko za djecu, Damire. I kruh.” Osjećam kako mi obrazi gore od srama, iako znam da nisam učinila ništa loše. Ali u ovom stanu, u ovom braku, osjećaj krivnje je moj svakodnevni saputnik.

Dvanaest godina sam s njim. Dvanaest godina gledam kako Damir broji novac, odlučuje što ćemo jesti, gdje ćemo ljetovati, što će naša djeca nositi. Dvanaest godina slušam kako mi govori da sam nesposobna s novcem, da bih bez njega završila na ulici. U početku sam vjerovala da je to briga. Danas znam da je to kontrola.

Moja mama, Jasna, uvijek je govorila: “Budi dobra žena, Mirna. Drži kuću urednom, djecu čistom, muža zadovoljnim.” Nisam znala da će me ta rečenica jednog dana gušiti kao omča oko vrata. Sjećam se kad sam bila djevojčica u Sarajevu, kako sam sanjala o velikom svijetu, o fakultetu u Zagrebu, o tome da budem psihologinja. Umjesto toga, život me odveo u Osijek, u Damirov stan, pod njegovu ruku i njegovu moć.

“Mama, mogu li na izlet s razredom?” pita me Ana, naša starija kći. Znam da će Damir reći ne. “Pitaj tatu,” odgovaram tiho. Ana spušta pogled. Znam da joj srce puca svaki put kad joj ne mogu pomoći. “Zašto uvijek tata odlučuje?” prošapće. Ne znam što da joj kažem.

Damir dolazi kući kasno, često namrgođen. Znam kad je loš dan po tome kako zalupi vratima. “Opet nisi skuhala juhu? Znaš da volim juhu uz ručak!” Vičem u sebi: “Nisam tvoja sluškinja!” Ali naglas kažem samo: “Oprosti, Damire, sutra ću.”

Imam prijateljicu Lejlu iz djetinjstva. Ona je otišla u Njemačku, završila fakultet, ima posao i svoj život. Kad se čujemo preko WhatsAppa, pita me: “Zašto trpiš? Zar ne vidiš da vrijediš više?” Ne znam što da joj odgovorim. Bojim se svijeta bez Damira. Bojim se da neću moći prehraniti djecu. Bojim se osude okoline – što će reći susjedi, što će reći moja mama?

Jedne večeri, dok perem suđe, čujem kako Damir razgovara s nekim na mobitel. “Ma ona ništa ne zna o novcu… Da nije mene, propala bi!” Osjećam kako mi suze peku oči. Nisam glupa. Samo sam zaboravila tko sam bila prije njega.

Sanja mi šalje poruku: “Mirna, traže ženu za rad u knjižari na pola radnog vremena. Prijavi se!” Srce mi poskoči. Voljela bih raditi među knjigama! Ali Damir bi poludio. “Tko će čuvati djecu? Tko će kuhati? Tko će prati?” čujem njegov glas u glavi.

Te noći ne spavam. Gledam Anu i Luku kako spavaju i pitam se kakav im primjer dajem. Učim li ih da je normalno biti nesretan? Da je ljubav žrtva bez granica? Da žena vrijedi samo ako šuti i trpi?

Sljedećeg jutra skupljam hrabrost i kažem Damiru: “Razmišljala sam… možda bih mogla raditi pola radnog vremena u knjižari.” Pogled mu se smračuje. “Nema šanse! Tko će onda sve ovo raditi? Ja radim cijeli dan! Ti imaš sve što ti treba!”

U meni nešto puca. “Nemam sve što mi treba! Nemam sebe!” viknem prvi put nakon godina šutnje. Djeca se trzaju za stolom. Damir ustaje naglo: “Ne budi smiješna! Bez mene si nitko!”

Te večeri šaljem poruku Sanji: “Prijavit ću se za posao.” Prvi put osjećam tračak nade.

Moja mama dolazi sutradan na kavu. Gleda me zabrinuto: “Mirna, znaš da nije lako sama s djecom… Jesi li sigurna?” Gledam je ravno u oči: “Mama, nisam sigurna ni u što osim da ovako više ne mogu.” Ona šuti dugo, a onda tiho kaže: “Ako ti treba pomoć… tu sam.”

Damir je bijesan kad sazna za razgovor za posao. Viče, prijeti da će otići, da će mi uzeti djecu jer nemam ništa svoje. Plačem cijelu noć. Ali nešto se promijenilo – više ga se ne bojim kao prije.

Na razgovoru za posao drhtim kao list. Vlasnica knjižare, gospođa Vesna, pita me: “Zašto želite raditi ovdje?” Skoro zaplačem od olakšanja kad izgovorim: “Želim ponovno biti svoja osoba. Želim biti primjer svojoj djeci.” Ona se nasmiješi i pruži mi ruku.

Prvi dan na poslu osjećam se kao da sam izašla iz mraka na svjetlo dana. Damir ne priča sa mnom danima. Djeca su zbunjena ali vidim tračak ponosa u Aninim očima.

Ne znam što me čeka sutra – možda razvod, možda borba za skrbništvo, možda siromaštvo. Ali znam jedno: više neću živjeti u zlatnom kavezu.

Ponekad se pitam – koliko nas još živi ovako? Koliko nas šuti zbog straha ili srama? Zar nije vrijeme da progovorimo i potražimo svoju slobodu?