Novčanik mog muža, moj zatvor: Borba za slobodu u zaleđenom braku

“Gdje si potrošila 50 kuna?” Damirov glas reže tišinu kuhinje kao nož. Držim račun iz Konzuma u ruci, ruke mi drhte. “Na kruh i mlijeko, Damire. Djeca su tražila doručak.” Zastane, pogleda me onim hladnim očima koje su nekad znale biti tople. “Mogla si uzeti jeftiniji kruh. Znaš da moramo paziti na svaku kunu.”

To je naš jutarnji ritual već godinama. Novčanik stoji na polici iznad frižidera, uvijek zaključan u njegovoj ladici kad nije kod kuće. Moja sloboda mjeri se sitnišem koji mi ostavi za dan. Nekad sam vjerovala da je to privremeno, da ćemo zajedno prebroditi krizu, ali kriza je postala naš način života. Damir je uvijek govorio: “Ja radim, ja donosim novac, ja odlučujem.” Ja? Ja sam Ivana, magistra književnosti koja već deset godina nije pročitala knjigu za sebe. Majka dvoje djece, žena koja je zaboravila kako izgleda osmijeh bez grižnje savjesti.

Sjećam se kad smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu. On je bio šarmantan, pun planova, a ja sam vjerovala da ćemo zajedno osvojiti svijet. Prva godina braka bila je bajka: zajednički izlasci, smijeh do kasno u noć, planovi o putovanjima. Onda je došao prvi kredit, pa drugo dijete, pa Damirov posao u privatnoj firmi gdje je radio po cijele dane i vraćao se kući umoran i nervozan. Počeo je brojati svaku kunu, a ja sam postala računovođa vlastitog života.

“Mama, mogu li dobiti za sladoled?” pita me Ana jednog popodneva dok sjedimo na klupi ispred zgrade. Pogledam u novčanik: tri kune i dvadeset lipa. “Ne danas, ljubavi. Sutra možda.” Njene oči se spuste, a meni srce puca. Sjećam se kako sam kao dijete uvijek imala za sladoled; moj otac bi rekao: “Neka dijete uživa.” Damir bi rekao: “Nema rasipanja.”

Moja prijateljica Sanja često me zove na kavu. “Ivana, dođi malo do mene, popričat ćemo kao nekad.” Uvijek kažem da ne mogu, da imam posla oko djece ili kuće. Istina je da nemam ni za autobusnu kartu ni za kavu. Sanja zna, ali ne pita previše. Jednom mi je ostavila 50 kuna u džepu jakne kad sam bila kod nje. Kad sam to otkrila, plakala sam cijelu noć – od srama i zahvalnosti.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, skupila sam hrabrost i rekla Damiru: “Možemo li razgovarati? Osjećam se kao da nemam pravo na ništa. Voljela bih raditi nešto za sebe, možda naći neki posao…” Pogledao me kao da sam poludjela. “Kakav posao? Tko će čuvati djecu? Tko će kuhati? Znaš li ti koliko košta vrtić? Bolje ti je ovako. Ja ću se pobrinuti za sve.”

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop i pitala se gdje sam nestala ona Ivana koja je sanjala o putovanjima i pisanju romana. Gdje su nestali moji snovi? Jesam li ih prodala za sigurnost koju nikad nisam osjetila?

S vremenom sam naučila šutjeti. Svaka svađa završavala bi njegovim povlačenjem novca ili danima šutnje. Djeca su osjećala napetost; Ana je počela gristi nokte, a Filip je postao povučen i tih. Pokušavala sam ih zaštititi, ali kako kad ni sebe ne mogu zaštititi?

Jednog dana, dok sam slagala rublje, pronašla sam staru bilježnicu iz studentskih dana. Na prvoj stranici pisalo je: “Nikad ne odustaj od sebe.” Suze su mi navrle na oči. Počela sam pisati – najprije kratke priče o svakodnevici, o ženama koje su poput mene zarobljene između želje za slobodom i straha od osude okoline.

Pisanje mi je postalo bijeg. Svaku večer bih čekala da svi zaspu pa bih uz svjetlo mobitela zapisivala misli. Jednom sam skupila hrabrost i poslala priču lokalnom portalu pod pseudonimom. Kad su mi objavili tekst i poslali honorar od 200 kuna na moj račun (koji Damir nije znao da imam), osjetila sam prvi tračak nade nakon godina tame.

Ali tajna nije dugo ostala skrivena. Damir je slučajno vidio poruku iz banke na mom mobitelu. “Šta je ovo? Imaš svoj račun? Šta još kriješ od mene?” Vikao je toliko glasno da su djeca istrčala iz sobe uplakana.

Te noći smo prvi put ozbiljno razgovarali o razvodu. On je prijetio da će mi uzeti djecu jer “nemaš ništa svoje, nemaš gdje otići”. Ja sam šutjela, ali u meni se nešto prelomilo.

Počela sam tražiti pomoć – najprije kod psihologinje u domu zdravlja, onda kod pravnice iz udruge za ženska prava. Svaki korak bio je borba sa strahom i osjećajem krivnje. Ali svaki razgovor s drugim ženama koje su prošle isto davao mi je snagu.

Jednog jutra spakirala sam torbu sebi i djeci dok je Damir bio na poslu. Ostavila sam mu poruku: “Odlazim jer želim biti slobodna i svoja. Djeca trebaju majku koja zna voljeti bez straha.”

Sada živimo kod moje sestre Mirele u Osijeku. Nije lako – radim honorarno, svaki dan brojim kune i lipu, ali barem znam da su to moji izbori. Djeca se polako oporavljaju; Ana opet traži sladoled bez straha da će me dovesti u nevolju.

Ponekad noću ležim budna i pitam se jesam li ispravno postupila. Jesam li trebala više trpjeti zbog djece? Ili im pokazati da ljubav nije kontrola ni strah?

Možda vi znate odgovor: Je li bolje ostati zbog sigurnosti ili otići zbog dostojanstva? Koliko žena oko nas još uvijek živi zatvorene u tuđem novčaniku?