Obećanja pod ruševinama: Priča o izgubljenom povjerenju
“Ne mogu vjerovati da mi to radiš, mama!” viknula sam, glas mi je drhtao, a ruke su mi bile hladne kao led. Stajala sam nasred dnevnog boravka, još uvijek u pidžami, dok je moja majka sjedila za stolom s pogledom uperenim u šalicu kave. “Rekla si da će stan biti naš čim se vjenčam s Damirom! Obećala si!”
Mama je podigla pogled, oči su joj bile crvene, ali lice joj je bilo tvrdo. “Ana, stvari su se promijenile. Ne možeš razumjeti dok ne prođeš kroz ovo. Tvoj otac i ja… Gotovo je. Ja ostajem u stanu od bake. Treba mi mir.”
Osjećala sam kako mi se svijet ruši. Samo tjedan dana prošlo je od mog vjenčanja, a već sam imala osjećaj da me život udara tamo gdje najviše boli. Damir je stajao iza mene, šutio je, ali osjetila sam njegovu ruku na svom ramenu. Nije znao što reći – ni ja nisam znala.
Stan od bake bio je jedina sigurnost koju smo imali. Damir i ja smo živjeli kod njegovih roditelja u malom stanu na Ilidži, gdje su zidovi tanki kao papir, a privatnost ne postoji. Mama je uvijek govorila: “Samo izdržite do vjenčanja, onda ćete imati svoj mir.” Vjerovala sam joj. Vjerovala sam joj više nego ikome na svijetu.
“Ali mama…” pokušala sam opet, glas mi je bio tih, gotovo molećiv. “Zašto mi nisi rekla prije? Zašto si čekala dok ne potpišem papire, dok ne promijenim cijeli svoj život?”
Mama je uzdahnula i slegnula ramenima. “Nisam znala kako će sve ispasti. Tvoj otac… On ima drugu ženu već godinama. Ja više ne mogu tako. Trebam novi početak.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Tata? Druga žena? Sve se odjednom činilo kao loša sapunica s HRT-a. Nisam znala što me više boli – izdaja majke ili spoznaja da je tata godinama lagao svima nama.
Damir me nježno povukao prema vratima. “Ana, hajdemo kući. Ovo nije trenutak za svađu.” Pogledala sam ga očima punim suza i kimnula glavom.
Tih dana nisam mogla spavati. Ležala bih budna do kasno u noć, zureći u strop sobe Damirovih roditelja, slušajući tihe zvukove televizora iz dnevne sobe i šapate iz kuhinje. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
Jednog jutra, dok smo Damir i ja doručkovali za malim stolom prekrivenim kariranom stolnjaku, njegova majka Jasmina sjela je nasuprot mene i tiho rekla: “Ana, znam da ti nije lako. Ali znaš kako je kod nas – stanovi su uvijek problem. Svi nešto obećaju, pa onda…”
Nisam imala snage odgovoriti joj. Samo sam klimnula glavom i nastavila miješati kavu.
Nakon nekoliko dana skupila sam hrabrost i otišla kod tate. Otvorio mi je vrata s umornim osmijehom na licu. “Zdravo, Ana. Dođi, sjedni.”
“Tata… Je li istina? Imaš drugu ženu?”
Tata je sjeo nasuprot mene i dugo šutio prije nego što je progovorio: “Nisam htio da saznaš ovako. Ali da, istina je. Nisam više mogao živjeti u laži s tvojom majkom. Žao mi je što ste ti i brat upali u sredinu svega ovoga.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “A što je s nama? Što je sa svim tvojim obećanjima? Sjećam se kad si govorio da ćeš uvijek biti tu za mene…”
Tata je spustio glavu. “Znam da sam pogriješio. Ali život nije uvijek onakav kakvim ga zamišljamo kad smo mladi.”
Vratila sam se Damiru još slomljenija nego prije. On me zagrlio i šapnuo: “Proći će, Ana. Zajedno ćemo sve izdržati.” Ali nisam bila sigurna u to.
Prolazili su tjedni, a ja sam svakodnevno gledala oglase za najam stanova po Sarajevu i Zagrebu – cijene su bile sulude, a naši prihodi skromni. Damir je radio kao vozač autobusa, ja sam bila pripravnica u jednoj maloj firmi za računovodstvo. Svaka marka nam je bila važna.
Jedne večeri, dok smo sjedili na klupi ispred zgrade, Damir me upitao: “Ana, šta ćemo sad? Hoćeš li razgovarati opet s mamom? Možda joj možeš objasniti koliko nam znači taj stan…”
Pogledala sam ga očima punim tuge i ljutnje: “Ne mogu više moliti za ono što mi pripada. Ako mi majka ne želi pomoći – neka joj bude na dušu.” Osjetila sam gorčinu u vlastitim riječima.
Brat Filip mi je slao poruke iz Splita: “Ana, nemoj zamjeriti mami previše. I ona pati na svoj način.” Ali nisam mogla oprostiti tako lako.
Jednog dana mama me nazvala: “Ana, dođi do mene da popričamo.” Otišla sam s knedlom u grlu.
Sjedile smo za istim onim stolom gdje mi je prvi put rekla za razvod.
“Znam da si ljuta na mene,” rekla je tiho. “Ali nisam imala izbora. Cijeli život sam trpjela zbog drugih – sad prvi put biram sebe.” Pogledala me molećivo.
“A ja? Što ja biram?” upitala sam kroz suze.
Mama je šutjela dugo prije nego što je rekla: “Možda jednog dana shvatiš…”
Izašla sam iz stana osjećajući se prazno i umorno od svega.
Danas još uvijek živimo kod Damirovih roditelja. Svaki dan razmišljam o tome kako su obećanja ponekad samo riječi koje nestanu kad ih najviše trebaš.
Pitam se – koliko puta moramo oprostiti onima koje volimo? I gdje prestaje njihova odgovornost, a počinje naša borba za vlastitu sreću?