Obećanje koje je slomilo moje srce – kako je jedan mamim izbor srušio moj svijet
“Ne možeš to napraviti, mama! Obećala si!” – moj glas je drhtao dok sam stajala na pragu dnevne sobe, gledajući mamu kako hladnokrvno potpisuje papire. Otac je šutio, gledao kroz prozor, kao da ga se sve to ne tiče. Samo je moj muž Ivan stajao uz mene, stisnutih šaka, pokušavajući ostati miran.
Sve je počelo prije godinu dana, kad smo Ivan i ja odlučili vjenčati se. Mama, Jasna, bila je presretna – ili sam barem tako mislila. “Ne brinite za stan, djeco. Ovaj stan u Novom Zagrebu je vaš. Kad se vjenčate, prepisat ću ga na vas. To je moj dar za novi početak,” rekla je tada, a ja sam joj vjerovala više nego ikome na svijetu.
Ivan i ja smo planirali svaki detalj našeg malog života – gdje ćemo staviti krevet, kako ćemo urediti balkon, kakvu ćemo zavjesu staviti u kuhinji. Čak smo već kupili malu biljku fikus koju smo nazvali Nada. Sve je mirisalo na novi početak.
Ali onda se sve promijenilo. Mama je počela sve češće odlaziti kod svoje sestre u Sarajevo. Počela je pričati o tome kako joj je teško, kako se osjeća usamljeno otkad sam ja otišla iz kuće. “Nije lako biti sama, znaš? Tvoj otac i ja više ne razgovaramo kao prije,” šaptala bi mi dok bi mi pravila kavu. Nisam znala što da kažem.
Jednog dana, dok sam slagala suđe u našoj maloj kuhinji, zazvonio je telefon. Bila je to mama. “Moramo razgovarati,” rekla je kratko. Osjetila sam hladan znoj na leđima.
Sutradan sam otišla kod nje. Sjela je nasuprot mene, oči su joj bile crvene od plača. “Dušo… Moram ti nešto reći. Stan… Ne mogu ga prepisati na vas. Tvoja teta Amira iz Sarajeva nema gdje živjeti, a ja joj moram pomoći. Ona i njena djeca dolaze ovdje. Vi ćete morati pronaći nešto drugo.”
Nisam mogla vjerovati što čujem. “Ali obećala si! Ivan i ja smo već sve planirali!”
Mama je slegnula ramenima. “Znam, ali obitelj je obitelj. Amira nema nikoga osim mene. Ti imaš Ivana, imate posao, mladi ste… Snaći ćete se.”
Ivan je bio bijesan kad sam mu ispričala. “Zar ti shvaćaš što to znači? Nemamo gdje! Sve smo uložili u taj stan!”
Pokušala sam razgovarati s tatom, ali on je samo šutio i gledao televiziju. “Ne miješam se u to,” rekao je tiho.
Sljedećih tjedana pokušavali smo pronaći rješenje. Stanarine su bile previsoke za nas dvoje s prosječnim plaćama. Prijatelji su nam nudili pomoć, ali nisam htjela biti teret nikome.
Mama i teta Amira su se uselile u stan koji nam je bio obećan. Svaki put kad bih prošla pored zgrade, srce bi mi preskočilo od bola i ljutnje.
Ivan i ja smo završili u malom podstanarskom stanu na Trešnjevci – vlaga po zidovima, prozori koji ne dihtaju, susjedi koji se svađaju svaku noć. Svaki dan sam gledala Ivana kako gubi osmijeh s lica.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli juhu iz vrećice, Ivan je tiho rekao: “Možda bismo trebali otići vani, u Njemačku ili Irsku? Ovdje nas ništa ne drži.” Pogledala sam ga i osjetila kako mi suze naviru na oči.
“Ne mogu vjerovati da nas je mama ovako izdala,” prošaptala sam.
“Obitelj zna najviše povrijediti,” odgovorio je Ivan.
Pokušavala sam razgovarati s mamom još nekoliko puta, ali svaki put bi završilo svađom.
“Ti ne razumiješ što znači žrtvovati se za obitelj!” vikala bi ona.
“A ti ne razumiješ što znači slomiti obećanje vlastitom djetetu!” uzvraćala bih ja.
Tata se još više povukao u sebe. Brat Filip mi je slao poruke: “Pusti mamu na miru, ima svojih problema.” Osjećala sam se potpuno sama.
Prošla je godina dana otkako smo izgubili stan. Ivan i ja još uvijek živimo kao podstanari. On radi dva posla da bismo mogli platiti režije i sanjati o boljoj budućnosti.
Mama me ponekad nazove, ali razgovori su površni i puni napetosti. Teta Amira mi šalje poruke zahvale, ali ne mogu joj oprostiti što mi je uzela dom.
Ponekad se pitam: vrijedi li sanjati o sreći kad te vlastita obitelj može tako lako izdati? Je li ljubav prema bližnjima dovoljna da opravda slomljena obećanja?
Možda nisam jedina koja se pita: što biste vi učinili da ste na mom mjestu? Koliko daleko treba ići zbog obitelji – i gdje je granica između žrtve i izdaje?