Očeva soba bez prozora: Odluka koja me razdvojila od vlastite krvi
“Ne možeš to učiniti, Ivana! On je naš otac!” vrištala je moja sestra Ana dok su joj suze klizile niz lice. Kiša je bubnjala po prozorima, a otac je sjedio na rubu kreveta, pogleda izgubljenog negdje između prošlosti i sadašnjosti. U ruci je stiskao stari džemper koji mu je mama isplela prije dvadeset godina.
“Ana, ne mogu više sama. Ne mogu ga ostaviti samog ni minutu, a ti si uvijek na poslu, mama je bolesna…” pokušavala sam objasniti, ali riječi su mi zapinjale u grlu. Otac je šutio, kao da ga se sve to ne tiče, ali znam da je čuo svaku riječ. Njegove oči, nekad bistre i pune života, sada su bile mutne i umorne.
“Znaš li ti što radiš? Znaš li kako će mu biti tamo?” nastavila je Ana, glas joj je drhtao od bijesa i straha. “On nije stvar koju možeš samo tako odložiti!”
Sjećam se kako sam te noći vozila oca kroz mokre ulice Zagreba. Svjetla automobila presijavala su se na mokrom asfaltu, a ja sam osjećala kako mi srce puca na tisuću komadića. Otac je šutio cijelim putem, samo je jednom tiho rekao: “Ivana, sve će biti dobro.”
Kad smo stigli u dom, dočekala nas je teta Ružica, nasmiješena žena s toplim očima. “Ne brinite, gospodin Franjo će ovdje imati sve što mu treba. Imamo i terapije, i društvo, i doktora na dohvat ruke.” Kimnula sam glavom, ali osjećala sam se kao izdajica.
Prvih dana dolazila sam svaki dan. Donosila sam mu voće, novine i njegove omiljene kekse. On bi me dočekao s osmijehom, ali svaki put kad bih odlazila, pogledao bi me onim pogledom koji mi je parao dušu. Kao da me pita: “Zašto?”
Ana mi nije odgovarala na poruke. Mama je šutjela kad bih došla doma. U kući je vladala tišina teža od olova. Jedne večeri, dok sam sjedila za kuhinjskim stolom i gledala u praznu šalicu čaja, mama je tiho rekla: “Nisam mislila da ćeš ga stvarno odvesti.”
“Mama, nisam imala izbora…”
“Uvijek imaš izbora, Ivana. Samo si izabrala lakši put.”
Te riječi su me proganjale danima. Na poslu nisam mogla misliti ni na što drugo. Kolegica Mirela me pitala: “Jesi dobro? Izgledaš kao da nisi spavala tjednima.” Samo sam slegnula ramenima.
Jednog popodneva došla sam u dom ranije nego inače. Zatekla sam oca kako sjedi sam u hodniku, gledajući kroz prozor u dvorište gdje su djeca igrala nogomet. Prišla sam mu i sjela pokraj njega.
“Tata, kako si?”
Nije odgovorio odmah. Onda je tiho rekao: “Znaš, Ivana… Kad sam bio mlad, mislio sam da ću uvijek biti snažan. Da ću moći sve sam. Ali sad… sad mi trebaš više nego ikad.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Tata, žao mi je… Nisam znala što drugo da napravim. Bojala sam se da ću te izgubiti ako ostaneš doma…”
Pogledao me s blagim osmijehom. “Znam da si mislila najbolje. Ali znaš… ovdje ima puno ljudi, ali malo tko ima nekoga tko ga posjećuje. Nemoj zaboraviti dolaziti. To je najvažnije.”
Te večeri nazvala me Ana prvi put nakon dugo vremena.
“Ivana? Jesi li kod tate?”
“Jesam. Hoćeš doći?”
Dugo je šutjela s druge strane linije.
“Ne znam mogu li ti oprostiti što si ga odvela tamo. Ali… možda bih trebala doći vidjeti kako mu je.”
Kad je došla sutradan, otac se rasplakao prvi put otkako je u domu. Sjedili smo zajedno u njegovoj maloj sobi bez prozora i pričali o djetinjstvu, o ljetima na moru i zimama kad smo svi zajedno slagali puzzle za kuhinjskim stolom.
Ali ništa više nije bilo isto.
Mama nije dolazila. Rekla je da ne može podnijeti pogledati ga tamo. Ana i ja smo se trudile biti uz njega što više možemo, ali između posla, djece i svakodnevnih briga često bi prošli dani bez posjeta.
Jednog dana nazvala me teta Ružica.
“Ivana, vaš tata nije dobro. Možete li doći?”
Trčala sam kroz kišu do doma, srce mi je tuklo kao ludo. Kad sam stigla, otac je ležao u krevetu, blijed i slab.
“Ivana…” prošaptao je kad me vidio.
Sjela sam kraj njega i uzela ga za ruku.
“Oprosti mi, tata… Oprosti što nisam bila bolja kći…”
Pogledao me blagim pogledom i tiho rekao: “Uvijek si bila moja Ivana… Samo nemoj zaboraviti voljeti svoje sestre i mamu… Oni će te trebati kad mene ne bude…”
Te noći otac je zauvijek zaspao.
Na pogrebu smo Ana i ja stajale jedna kraj druge, držeći se za ruke prvi put nakon dugo vremena. Mama je plakala tiho u kutu.
Danas često sjedim sama u njegovoj staroj fotelji i pitam se: Jesam li napravila pravu stvar? Je li ljubav ponekad dovoljna ili nas život natjera da biramo između srca i razuma?
Možda ste vi imali sličnu situaciju? Što biste vi učinili na mom mjestu?