Odjeci tišine: Priča o samoći Ankice iz Osijeka
“Ankice, jesi li opet zaboravila popiti lijek?” glas moje kćeri Ivane para tišinu stana, ali zvuči kao da dolazi iz druge galaksije, a ne iz Zagreba. Držim mobitel u ruci, gledam kroz prozor na praznu ulicu u Osijeku i osjećam kako mi srce preskače od tuge, a ne od starosti. “Nisam, Ivana. Sve sam popila. Kako su unuci?” pitam, iako znam da će odgovor biti kratak, kao i uvijek.
“Dobro su, mama. Moram žuriti, imam sastanak. Nazvat ću te opet za vikend. I… znaš, pričali smo s bratom o stanu. Možda bi bilo dobro da razmisliš o prodaji, znaš da je Marku teško s kreditom…”
Tišina nakon prekida veze je teža od svih godina koje nosim na leđima. Sjedam na stari trosjed, onaj što smo ga muž Dragan i ja kupili kad smo se doselili iz Bosanske Gradiške prije trideset godina. On je otišao prije pet zima, a ja sam ostala sama sa zidovima koji pamte više smijeha nego što ga danas ima u cijeloj zgradi.
Sjećanja naviru kao bujica: kako sam radila dvostruke smjene u bolnici da bi Ivana mogla studirati u Zagrebu, kako sam Marku kupovala knjige iako nismo imali ni za kruh. Sjećam se njihovih malih ruku koje su me grlile, njihovih suza kad su padali biciklom ispred zgrade, i obećanja da ćemo uvijek biti zajedno.
A sada? Sada su njihovi pozivi postali podsjetnik na moju samoću i na to da sam im možda više teret nego majka. Kad dođu, dođu s pitanjima o papirima, o vlasničkim listovima, o tome gdje držim štednju. Rijetko me pitaju boli li me išta osim nogu.
Jednog dana Marko dolazi nenajavljeno. Sjeda za stol, nervozno vrti ključ od auta. “Mama, znaš da Ivana i ja ne možemo stalno dolaziti. Bilo bi ti lakše u domu. Tamo imaš društvo, doktore… A i stan bi mogli prodati dok još vrijedi.”
Gledam ga i ne prepoznajem dijete koje sam nosila devet mjeseci pod srcem. “Marko, zar ti misliš da bih bila sretnija među strancima nego među vlastitom djecom? Zar je sve što sam radila za vas sada samo broj na računu?”
On spušta pogled. “Nije to tako, mama… Samo želimo najbolje za tebe.”
Ali ja znam istinu koju ne želi izgovoriti: žele mirnu savjest i rješenje svojih problema. Možda sam ih previše štitila, možda sam ih naučila da ljubav znači žrtvu bez granica.
Noću ne mogu spavati. Slušam sat kako otkucava i mislim na sve žene iz susjedstva koje su ostale same: Ruža iz drugog kata kojoj sin šalje novac iz Njemačke ali ne dolazi godinama; Fata iz prizemlja koja svaki dan sjedi na klupi i čeka pismo iz Sarajeva; Marija koja je umrla prošle zime a nitko nije znao danima.
Jednog jutra odlučujem otići kod susjede Fate na kafu. Sjedi na klupi, gleda u daljinu. “Znaš, Ankice, nekad mislim da smo mi zadnja generacija koja je znala što znači biti obitelj,” kaže tiho.
“Možda smo ih previše voljele,” odgovaram joj. “Možda smo ih razmazile pa sad ne znaju kako voljeti nas kad nam najviše treba.”
Vraćam se kući s osjećajem da nisam sama u svojoj samoći. Ali to ne olakšava bol kad navečer sjedim za stolom i gledam dvije prazne stolice.
Jednog dana dobijem pismo iz Bosne – rođakinja Ljiljana piše kako joj je muž bolestan, kako joj djeca šalju novac ali rijetko dolaze. Piše: “Svi misle da je najgore biti siromašan, ali najgore je biti zaboravljen.”
Te riječi me pogode jače nego bilo koja svađa s djecom. Počinjem razmišljati o svemu što sam propustila zbog njih – izlaske s prijateljicama, putovanja, čak i obične šetnje uz Dravu. Sve sam dala za njihovu budućnost, a sada mi je prošlost jedino društvo.
Kad me sljedeći put nazovu, odlučujem biti iskrena.
“Ivana, znaš li koliko mi nedostaje tvoj osmijeh? Znaš li koliko boli kad vas nema? Ne treba mi dom ni novac – treba mi vaša blizina. Ako to ne možete dati, onda mi recite otvoreno pa ću znati na čemu sam.”
S druge strane tišina. Onda šapat: “Oprosti, mama… Nisam znala da se tako osjećaš.”
Možda će se nešto promijeniti. Možda neće. Ali barem sam rekla istinu.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi roditelji sami krivi što smo djecu naučili da je ljubav nešto što se podrazumijeva? I što ostaje kad nestane svakodnevne bliskosti – možemo li ponovno pronaći toplinu među zidovima koje smo sami podigli?