On je moj otac i bit će na mom vjenčanju, sviđalo se to tebi ili ne: Priča o ljubavi, izdaji i oprostu

“Ne dolazi u obzir, Lana! Ako ga pozoveš, ja neću doći na tvoje vjenčanje!” Majčin glas parao je tišinu dnevnog boravka, a meni su ruke drhtale dok sam stiskala šalicu kave. Pogledala sam je, oči su joj bile pune suza i bijesa, onog istog bijesa koji sam osjećala cijelo djetinjstvo.

“Mama, on je moj otac. Zaslužuje biti tamo. Zaslužujem da bude tamo!” glas mi je zadrhtao, ali nisam popuštala. U meni je gorjela neka stara bol, ona koja nikad nije prestala peći otkad sam imala šest godina i gledala kako tata odlazi s koferom u ruci, a mama slama tanjire po kuhinji.

Sjećam se tog dana kao da je jučer bio. Tata, Ivan, stajao je na vratima, a mama, Sanja, vikala je: “Nikad ti neću oprostiti! Nikad!” Ja sam plakala u kutu sobe, grleći plišanog medu. Nikad mi nisu rekli zašto su se rastali. Samo su govorili: “Nije to tvoja krivnja, Lana.” Ali osjećala sam se kao da jest. Jer sve je bilo dobro dok nisam došla na svijet.

Godinama sam živjela između njih dvoje, vikendi kod tate u malom stanu na Ilidži, tjedan kod mame u Zagrebu. Tata bi me vodio na sladoled kod Milke i pričao viceve dok nisam zaboravila da sam tužna. Mama bi me grlila navečer i šaptala: “Sve će biti dobro.” Ali nikad nije bilo dobro. Uvijek su se svađali oko mene – gdje ću za praznike, tko će mi kupiti knjige za školu, tko će prvi saznati kad dobijem prvu peticu.

Kad sam imala petnaest godina, mama je zabranila tati da me viđa. Rekla je da je napravio nešto neoprostivo. Nikad nisam saznala što. Samo sam odjednom ostala bez njega. Pisala sam mu pisma koja nikad nisam poslala. Gledala sam stare slike i pitala se zašto me više ne voli.

Prošle su godine. Upisala sam fakultet u Sarajevu, zaljubila se u Dinu – Bosanca s najljepšim osmijehom na svijetu. Kad me zaprosio ispod stare lipe na Trebeviću, znala sam da želim novi početak. Željela sam da svi koje volim budu uz mene tog dana.

Ali kad sam mami rekla da ću pozvati tatu na vjenčanje, sve se raspalo. “On te izdao! On nas je izdao! Kako možeš to meni napraviti?” vrištala je. Ja sam šutjela, osjećajući se opet kao ona mala djevojčica koja ne zna što je pogriješila.

Dino me zagrlio te večeri dok sam plakala na njegovom ramenu. “Lana, to je tvoj dan. Ne možeš cijeli život živjeti između njih dvoje. Moraš odlučiti što ti želiš.” Znao je sve o mojoj obitelji. Znao je koliko mi tata nedostaje.

Odlučila sam ga pronaći. Prijateljica iz srednje škole rekla mi je da ga je vidjela u Mostaru, radi kao vozač autobusa. Otišla sam tamo sama, srce mi je tuklo kao ludo dok sam čekala na stanici.

Kad sam ga ugledala, prepoznala sam ga odmah – iste smeđe oči kao moje, isti nesigurni osmijeh. “Lana?” pitao je tiho kad me ugledao. Samo sam mu potrčala u zagrljaj i plakala kao dijete.

“Tata… Zašto si otišao? Zašto si me ostavio?” pitala sam kroz suze.

Stisnuo me još jače. “Nisam te nikad ostavio, dušo. Samo… Nisam znao kako da ti objasnim. Mama i ja… previše smo povrijedili jedno drugo. Nisam htio da patiš još više.”

Pričali smo satima. O svemu što smo propustili – moj prvi dan škole, prva simpatija, prvi put kad sam pala s bicikla i razbila koljeno. Obećao mi je da će doći na vjenčanje ako ga pozovem.

Kad sam se vratila u Zagreb i rekla mami što sam napravila, nastao je pakao. “Zar ti nije dosta što me cijeli život boli zbog njega? Sad ćeš ga još dovesti na moj najvažniji dan?” urlala je.

“Mama, to nije samo tvoj dan! To je moj dan! I želim da moj otac bude tamo!” viknula sam prvi put u životu.

Dani su prolazili u napetosti i šutnji. Mama nije htjela pričati sa mnom. Dino me podržavao, ali vidjela sam da ga boli što ne može pomoći.

Na dan vjenčanja srce mi je tuklo kao ludo dok sam čekala pred crkvom. Tata je došao prvi – nervozan, ali sretan. Mama je došla zadnja, hladna kao led.

Kad me tata poveo do oltara, vidjela sam suze u njegovim očima. Mama nije gledala prema nama. Ali kad smo Dino i ja izgovorili sudbonosno “da”, pogledala me i prvi put nakon dugo vremena – nasmiješila se kroz suze.

Nakon vjenčanja prišla mi je tiho: “Možda nikad neću moći oprostiti njemu… ali tebi ne želim više uzimati sreću.” Zagrlile smo se dugo i plakale obje.

Danas imam svoju obitelj i znam da prošlost ne mogu promijeniti. Ali mogu birati kako ću živjeti dalje.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi između tuđih rana? Koliko dugo ćemo dopuštati prošlosti da nam krade budućnost?