Oprosti mi, bako, što sam te zaboravila

“Nisi je vidjela već mjesecima, Ana! Kako te nije sram?” glas moje majke odjekivao je kroz slušalicu, ali ja sam zurila u ekran mobitela, pokušavajući pronaći opravdanje. U tom trenutku, dok sam sjedila u tramvaju na povratku s posla, osjećala sam kako mi se srce steže. Nisam imala odgovor. Samo tišina i težina koju nisam mogla skinuti s ramena.

Sve je počelo tog hladnog prosinačkog jutra kad me susjeda Jasmina zaustavila ispred dućana. “Ana, jesi li znala da tvoja baka već tri dana nije ništa pojela?” Njezine riječi su me pogodile kao šamar. “Ne možeš biti ozbiljna… Pa… pa bila sam joj prije…” zastala sam, shvativši da ne znam kad sam zadnji put bila kod bake. “Zadnji put si bila prije Božića prošle godine,” rekla je Jasmina tiho, gledajući me s mješavinom sažaljenja i osude.

Sjećam se kako sam potrčala prema bakinoj kući, kroz snijeg koji je škripao pod mojim čizmama. Vrata su bila otključana. Ušla sam i zatekla je kako sjedi za stolom, pogleda uprtog u prozor. “Bako?” prošaptala sam. Okrenula se polako, osmijeh joj je bio slab, ali topao. “Ana, došla si…”

U tom trenutku sve moje brige – posao u banci, krediti, stalne svađe s bratom Ivanom oko nasljedstva – nestale su. Ostala je samo ona i ja. Sjela sam do nje, uzela joj ruku u svoju. Bila je hladna kao led.

“Zašto nisi jela? Zašto mi nisi rekla?” pitala sam kroz suze.

Pogledala me blagim očima: “Nisam htjela smetati. Znam da si zauzeta. Svi ste vi zauzeti…”

Te riječi su me proganjale danima. Sjećanja su navirala – kako me baka čuvala dok su roditelji radili u Njemačkoj, kako mi je kuhala najfiniju supu kad bih bila bolesna, kako bi me tješila kad bih plakala zbog loše ocjene iz matematike. A sad sam ja nju zaboravila.

Narednih dana pokušavala sam sve nadoknaditi. Svaki slobodan trenutak provodila sam kod nje – kuhala joj ručak, čistila stan, slušala njezine priče o djetinjstvu u Bosni, o ratu, o tome kako je izgubila djeda na Igmanu. Ali osjećaj krivnje nije nestajao.

Jedne večeri došao je i Ivan. Nismo razgovarali mjesecima otkad smo se posvađali oko prodaje bakine kuće. “Ana, možemo li razgovarati?” pitao je tiho dok je baka spavala u drugoj sobi.

“Što hoćeš?” odgovorila sam hladno.

“Znam da smo pogriješili… Oboje smo zaboravili na nju. Prepucavali smo se oko gluposti dok je ona sama…”

Pogledala sam ga i prvi put vidjela brata kakvog pamtim iz djetinjstva – ranjivog i iskrenog.

“Ne znam kako da joj nadoknadimo sve ovo,” rekla sam.

Sjeo je do mene i zajedno smo plakali. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da nismo sami u toj boli.

Sljedećih tjedana pokušavali smo biti bolji unuci. Vodili smo baku u šetnje po Maksimiru, zajedno kuhali sarme za vikend, gledali stare crno-bijele filmove na HRT-u. Ponekad bi baka zaspala na kauču dok bi Ivan i ja tiho razgovarali o svemu što nas je razdvojilo – o roditeljima koji su otišli trbuhom za kruhom, o osjećaju napuštenosti koji nas je pratio cijeli život.

Ali život nije film. Baka je postajala sve slabija. Jednog jutra nisam mogla probuditi nježno stiskanje njezine ruke. Otišla je tiho, kao što je i živjela – ne želeći nikome biti na teret.

Na sprovodu su došli svi – rodbina iz Sarajeva, susjedi iz kvarta, čak i stari prijatelji iz Dervente koje nisam vidjela godinama. Svi su plakali, ali ja nisam mogla pustiti ni suzu. Osjećala sam samo prazninu.

Nakon svega, sjedila sam sama u bakinoj kuhinji i gledala kroz prozor na snijeg koji je opet padao. Na stolu je ostala njezina šalica za kavu i stara fotografija iz mladosti.

“Oprosti mi, bako,” šapnula sam. “Oprosti što sam te zaboravila kad si mi najviše trebala.”

I dok pišem ove riječi, pitam se: Koliko nas zaboravi one koji su nas voljeli najviše? Koliko nas se sjeti tek kad bude prekasno?