Osam godina braka: Jesam li samo sluškinja u vlastitoj kući?

“Jesi li opet zaboravila kupiti mlijeko?” Damirov glas odjekuje kroz stan, a ja, s rukama punim veša, osjećam kako mi srce preskače. “Nisam zaboravila, samo nisam stigla. Bila sam s Lejlom kod doktora, ima temperaturu,” odgovaram tiho, ali on već odlazi iz kuhinje, mrmljajući nešto sebi u bradu.

Nekad se pitam gdje je nestala ona djevojka koja je prije osam godina s osmijehom stajala pred matičarem, vjerujući da će ljubav sve riješiti. Damir je tada bio pažljiv, šalio se na moj račun i obećavao da ćemo zajedno graditi život. Danas, između posla, djece i njegovih roditelja koji žive kat iznad nas, osjećam se kao da sam zapela u nekoj tuđoj priči.

Moja svekrva, gospođa Mira, često dolazi bez najave. “Ajde, Ajla, skuhaj kavu, Damir voli kad je svježa,” kaže mi dok sjeda za stol i počinje pričati o susjedima. Ponekad mi se čini da me ni ne vidi – kao da sam samo produžetak kuhinje ili perilice rublja. Damir nikad ne stane na moju stranu. “Znaš kakva je moja mama, pusti je,” kaže mi navečer dok ležimo jedno pored drugog, ali između nas je zid tišine.

Radim kao učiteljica u osnovnoj školi. Volim svoj posao, ali kad dođem kući, čeka me drugi smjena: ručak, zadaće s djecom, pranje suđa, peglanje… Damir često ostaje duže na poslu ili ode s prijateljima na pivo. “Zaslužio sam malo odmora,” kaže dok izlazi iz stana. Ja ostajem s Lejlom i Emirom, pokušavajući ih uspavati dok mi misli lete na sve što još moram napraviti prije nego što legnem.

Jedne večeri, dok sam slagala veš u ormar, Emirov glas me trgnuo iz misli: “Mama, zašto tata nikad ne pomaže?” Zastala sam. Nisam znala što reći. “Tata puno radi,” odgovorila sam automatski, ali Emir je odmahnuo glavom: “Ali ti isto radiš. I još sve ovo kod kuće.”

Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Počela sam razmišljati – jesam li stvarno samo sluškinja u vlastitoj kući? Gdje su nestali moji snovi o partnerstvu i zajedništvu?

Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Damirom. “Znaš li koliko sam umorna? Osjećam se kao da sve radim sama,” rekla sam mu dok smo sjedili za stolom nakon večere. Podigao je pogled s mobitela: “Pa što hoćeš? Da ja perem suđe? Ajde, Ajla, nemoj sad dramatizirati. Sve žene to rade.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njim.

Počela sam se povlačiti u sebe. Više nisam imala snage ni za prijateljice ni za hobije koje sam nekad voljela. Svekrva je to primijetila: “Što si tako šutljiva? Nije valjda Damir nešto skrivio?” Samo sam se nasmiješila i nastavila miješati supu.

Jednog dana na poslu kolegica Sanja me povukla sa strane: “Ajla, ti si uvijek bila vesela i puna energije. Što se događa?” Nisam znala odakle da počnem. Ispričala sam joj sve – o Damirovom nerazumijevanju, o svekrvi koja me gleda kao pomoćnicu, o umoru koji me izjeda iznutra.

Sanja me zagrlila: “Znaš što? Vrijeme je da misliš malo na sebe. Nisi ti ničija sluškinja!” Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.

Te večeri odlučila sam razgovarati s Damirom još jednom. “Damire, moramo ozbiljno razgovarati. Ne mogu više ovako. Osjećam se nevidljivo u vlastitoj kući. Ne tražim čuda – samo malo razumijevanja i pomoći.” Pogledao me zbunjeno: “Pa što sad hoćeš? Da ja perem prozore? Da kuham? Ajla, pa znaš da to nije muški posao.”

Osjetila sam kako mi bijes raste u prsima. “Nije stvar u prozorima ni kuhanju! Stvar je u tome da želim biti partnerica, a ne domaćica! Želim da me vidiš!” Glas mi je zadrhtao.

Damir je šutio nekoliko trenutaka pa slegnuo ramenima: “Ne znam što ti nije dobro. Sve žene u mojoj familiji su tako živjele.”

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svojoj mami koja je cijeli život trčala oko nas i tate, nikad se nije žalila – ali znam da nije bila sretna. Hoću li i ja tako završiti?

Sljedećih dana počela sam uvoditi male promjene. Djecu sam uključila u kućanske poslove – Emir pere suđe nakon večere, Lejla slaže igračke. Kad bi Damir došao kući i vidio ih kako rade, samo bi odmahnuo glavom: “Pusti ih, djeca su.” Ali nisam popuštala.

Prijavila sam se na radionicu kreativnog pisanja u lokalnom centru kulture. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam uzbuđenje zbog nečega što nema veze s kućom ili djecom.

Jedne večeri vratila sam se kasnije nego inače. Damir je bio nervozan: “Gdje si do sad? Djeca su gladna!” Pogledala sam ga ravno u oči: “I ti imaš ruke. Možeš im napraviti sendvič.”

Nije rekao ništa – samo je otišao u kuhinju mrmljajući sebi u bradu.

S vremenom su se stvari počele mijenjati – polako i uz mnogo trzavica. Damir je još uvijek tvrdoglav, ali ponekad opere suđe ili pokupi veš bez da ga zamolim. Svekrva gunđa više nego prije, ali mene to više ne pogađa kao nekad.

Najvažnije od svega – ja se osjećam živom. Počela sam pisati priče o ženama poput mene i dijeliti ih na internetu. Dobivam poruke podrške od žena iz cijele Hrvatske i Bosne koje prolaze kroz isto.

Ponekad se pitam – koliko nas još šuti i trpi jer mislimo da tako treba biti? Zar smo stvarno rođene samo da budemo nečije sluškinje?

Možda će ova moja priča nekome pomoći da pronađe svoj glas. A vi – jeste li ikada osjetile da ste nevidljive u vlastitom domu? Što ste učinile da to promijenite?