Osamnaest godina kave i tišine: Istina koju sam saznala kad je nestao gospodin Franjo

“Opet kasniš, Amra!” viknula je šefica Sabina dok sam žurno vezivala kecelju iza pulta. Sat je pokazivao 7:03, a kafana “Kod Džemile” već je mirisala na svježe pečene pogačice i jaku kafu. Pogled mi je automatski skliznuo prema kutnom stolu do prozora. Tamo je, kao i svako jutro zadnjih osamnaest godina, sjedio gospodin Franjo.

Bio je to čovjek kojeg su svi u mahali znali, ali nitko zapravo nije poznavao. Uvijek u istom sivom kaputu, s kapom povučenom duboko na čelo, naručivao bi crnu kafu bez šećera i gledao kroz prozor kao da čeka nekoga tko nikad neće doći. Nikad nije pričao više nego što je morao. “Dobar dan. Kafa. Hvala.” To su bile njegove riječi. Ponekad bih ga pokušala nasmijati, ali on bi samo podigao obrve i promrmljao nešto sebi u bradu.

“Znaš li ti, Amra, da je on bio vojnik?” šapnula mi je kolegica Mirela dok smo slagale čaše iza šanka. “Kažu da je prošao svašta u ratu, da mu je žena umrla mlada, a sin mu se odselio u Njemačku i nikad se više nije javio.”

Pogledala sam Franja s novim zanimanjem. Nikad nisam razmišljala o njegovoj prošlosti. Za mene je bio samo još jedan gost, još jedna rutina u mom umornom danu.

Tako su prolazili dani, mjeseci, godine. Franjo bi dolazio, sjedio u tišini, ponekad listao stare novine koje bi donio sa sobom. Ponekad bi mu ruka zadrhtala dok bi podizao šalicu. Ponekad bi pogledao prema vratima kad bi zazvonilo zvonce, ali bi se odmah vratio svojoj tišini.

Jednog jutra, kad sam došla na posao, kutni stol bio je prazan. Pomislila sam da kasni. Prošlo je sat vremena, pa dva. Nije došao ni taj dan, ni sljedeći. Sabina je samo slegnula ramenima: “Možda se razbolio. Star je on već.”

Ali meni nije dalo mira. Osjećala sam prazninu svaki put kad bih pogledala prema njegovom stolu. Kao da fali dio slagalice koju nisam ni znala da slažem.

Trećeg dana bez Franja, odlučila sam otići do njegove zgrade. Znala sam gdje živi; jednom mi je ostavio napojnicu s adresom kad je zaboravio kišobran pa sam mu ga nosila.

Vrata mi je otvorila susjeda, teta Ljubica. “Franjo? Nije ga bilo danima… Policija je bila jučer. Kažu da su ga našli… Samog. Umro je u snu. Nije imao nikoga svog ovdje. Jadnik…”

Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam znala što reći.

“Znaš…” nastavila je teta Ljubica tiše, “svako jutro bi sjedio kraj prozora i gledao prema tramvajskoj stanici. Kaže da čeka sina da se vrati iz Njemačke. Pisao mu je pisma svake godine za rođendan, ali nikad nije dobio odgovor. Samo bi rekao: ‘Možda danas dođe.'”

Vratila sam se u kafanu s knedlom u grlu i osjećajem krivnje koji me progonio danima. Svi smo ga gledali kao čudaka, mrzovoljnog starca koji samo smeta i zauzima stol satima. Nitko nije pitao kako je ili treba li nešto osim kafe.

Nekoliko dana kasnije stigla je žena iz općine s kutijom njegovih stvari. “Našli smo ovo kod njega,” rekla je i pružila mi požutjelu omotnicu s mojim imenom.

Drhtavim rukama otvorila sam pismo:

“Draga Amra,

Možda ti ovo nikad nećeš pročitati, ali želim ti zahvaliti što si mi svako jutro donosila kafu s osmijehom, čak i kad ga nisam znao uzvratiti. Tvoj glas bio mi je jedini podsjetnik da još uvijek pripadam ovom svijetu. Nisam imao hrabrosti reći ti to uživo.

Ako ikad vidiš mog sina Adisa ili ako on ikad svrati u kafanu, reci mu da ga nisam prestao čekati.

Franjo”

Suze su mi klizile niz lice dok sam čitala te riječi pred cijelom kafanom. Mirela me zagrlila, a Sabina je samo šutjela i gledala kroz prozor.

Od tog dana kutni stol ostao je prazan. Ponekad sjednem tamo s dvije kafe – jednu za sebe, jednu za Franja – i pitam se koliko još ljudi oko nas sjedi u tišini i čeka nekoga tko možda nikad neće doći.

Možda smo svi mi pomalo Franjo? Koliko puta prođemo pored nečije tuge misleći da nas se ne tiče? Što biste vi učinili na mom mjestu?