Ostavili su me da umrem – a onda je stiglo to jedno, prokleto pismo. Priča Dine iz Sarajeva

“Dino, hajde potpiši to! Šta ti vrijedi stan ako… ako te možda više neće biti?” glas moje majke parao je tišinu bolničke sobe, dok je otac nervozno lupkao olovkom po stolu. Gledao sam ih kroz poluotvorene oči, iscrpljen od kemoterapije, ali još više od njihove pohlepe. Nisam mogao vjerovati da su došli do toga – da se svađaju oko mog nasljedstva dok sam još uvijek disao.

“Majko, zar ti je stvarno važniji stan od mene?” prošaptao sam, glas mi je bio slab, ali riječi su bile teške kao kamen. Nije odgovorila, samo je pogledala u stranu. Otac je slegnuo ramenima: “Dino, život ide dalje. Mi moramo znati na čemu smo.”

Tog trenutka, osjetio sam kako mi se srce lomi na tisuću komadića. Sjećam se dana kad smo zajedno išli na izlete na Bjelašnicu, kad su me učili voziti bicikl po mahalama Sarajeva. Gdje su nestali ti ljudi? Kad su postali stranci koji sjede pored mog kreveta i broje kvadrate i marke?

Doktorica Selma ušla je tiho, noseći fasciklu s mojim nalazima. “Dino, kako se osjećaš danas?” upitala je nježno. “Kao da sam već mrtav,” odgovorio sam bez razmišljanja. Pogledala me s tugom u očima, ali nije ništa rekla. Samo je klimnula glavom i izašla.

Kad su roditelji otišli, ostao sam sam sa svojim mislima. U bolničkoj sobi broj 14, gdje su zidovi mirisali na dezinfekciju i izgubljene nade, osjećao sam se kao duh. Prijatelji su prestali dolaziti – osim Amara. On je bio jedini koji nije pitao za moje zdravlje, nego za mene. “Dino, hajde da igramo šah!” dovikivao bi s vrata, noseći uvijek neku glupu šalu ili toplu pitu iz pekare kod Džemile.

Jednog jutra, sestra Jasmina donijela mi je pismo. “Za tebe, Dino. Nema pošiljatelja.” Pogledao sam omotnicu – rukopis mi nije bio poznat. Otvorio sam je drhtavim rukama.

“Dino,

Znam da ti je teško i da misliš kako si ostao sam. Ali nisi. Neki ljudi te vole zbog onoga što jesi, a ne zbog onoga što imaš. Sjeti se ko si bio prije svega ovoga. Ne daj da te slome.

Tvoj prijatelj iz djetinjstva.”

Nisam mogao vjerovati – tko bi mi ovo mogao poslati? Amar? Ali on bi mi to rekao u lice. Možda Ena, moja prva simpatija iz osnovne škole? Ili možda neko sasvim treći?

Pismo me proganjalo danima. Počeo sam razmišljati o svemu što sam prošao – o tome kako su me roditelji gurali da budem najbolji, kako su me tjerali na fakultet koji nisam volio, kako su uvijek govorili da je najvažnije imati “nešto svoje”. A sad kad imam stan i auto – sve što oni žele jeste da to prepišem njima.

Jedne večeri Amar je došao ranije nego inače. Sjeli smo na krevet i šutjeli neko vrijeme.

“Znaš li ti ko mi je poslao ovo pismo?” upitao sam ga i pokazao mu omotnicu.

Pogledao me iskreno: “Ne znam, brate. Ali znam jedno – nisi sam. Ja sam tu, pa makar i samo za šah i pitu.”

Te riječi su mi značile više od svih lažnih osmijeha mojih roditelja zadnjih mjeseci.

Sljedećih dana stanje mi se pogoršalo. Liječnici su govorili o novim terapijama, ali ja više nisam imao snage ni za nadu ni za očajanje. Roditelji su dolazili sve rjeđe – valjda su shvatili da neću potpisati ono što žele.

Jednog dana, dok sam gledao kroz prozor kako snijeg prekriva Sarajevo, majka je ušla sama. Sjela je na rub kreveta i dugo šutjela.

“Dino… oprosti,” prošaptala je napokon. “Nisam znala da će nas ovo sve ovako promijeniti.” Suze su joj klizile niz lice.

Nisam znao šta da kažem. Samo sam joj pružio ruku.

Tada sam shvatio – možda nikad neću saznati ko mi je poslao ono pismo. Možda to i nije važno. Važno je što me natjeralo da se sjetim tko sam bio prije bolesti, prije pohlepe i izdaje.

Kad sam napokon izašao iz bolnice, bez stana i auta (roditelji su ih ipak nekako uspjeli prepisati na sebe), imao sam samo sebe i nekoliko pravih prijatelja. Ali osjećao sam se slobodnije nego ikad prije.

Ponekad se pitam: Je li vrijedilo sve izgubiti da bih napokon pronašao sebe? I koliko nas mora pasti na dno da bismo shvatili tko nam je zaista prijatelj?