Ostavština tuge: Kako me baka izdala kad sam joj najviše vjerovala

“Ana, ne možeš ti to sama. Pusti, doći će Jasmina iz Njemačke, ona će pomoći oko bake!” – vikala je teta Ljiljana iz hodnika, dok sam ja već treći put tog jutra mijenjala bakinu posteljinu. Miris starog sapuna i lijekova uvukao mi se pod kožu, ali nisam odustajala. Baka Marija bila je sve što mi je ostalo od djetinjstva, a nakon što je djed umro, znala sam da ne mogu otići.

“Ne brini, teta, ja sam tu. Jasmina ima svoj život. Baka treba nekoga svaki dan, ne samo za praznike,” odgovorila sam tiho, ali odlučno.

Nije bilo lako. Ostavila sam posao u Zagrebu, prijatelje, čak i Luku s kojim sam planirala budućnost. Svi su govorili da sam luda što žrtvujem mladost za nekoga tko ionako neće još dugo. Ali baka je bila moj dom. Sjećam se kako me vodila na pecanje na Dravu i kako smo zajedno pravile štrudlu od jabuka. Kad je počela zaboravljati gdje je ostavila naočale ili kako se zove susjedin pas, znala sam da joj trebam više nego ikad.

“Ana, zlato moje, gdje si stavila moj šal? Hladno mi je,” pitala bi svako jutro, a ja bih joj s osmijehom donosila šal i pričala joj o vremenu vani, kao da je sve normalno.

Ali ništa nije bilo normalno. Dani su prolazili u krugu lijekova, previjanja rana i beskrajnih razgovora s liječnicima. Teta Ljiljana i stric Zoran dolazili su samo kad bi trebalo nešto potpisati ili uzeti zimnicu iz podruma. Jasmina bi poslala poruku iz Stuttgarta: “Drži se, Ana! Znam da ti je teško, ali baka te voli najviše.” Nikad nije došla.

Jedne večeri, dok sam joj čitala omiljenu knjigu, baka me uhvatila za ruku: “Ana, ti si moje sunce. Sve što imam, tvoje je.” Suze su mi navrle na oči. Vjerovala sam joj. Vjerovala sam da ljubav i žrtva imaju smisla.

Kad je baka umrla, selo je utihnulo. Svi su došli na sprovod – čak i Jasmina s novom torbom i skupim cipelama. Teta Ljiljana plakala je najglasnije. Ja sam stajala pored groba i osjećala se prazno.

Nakon mjesec dana stigao je poziv kod javnog bilježnika. “Oporuka će biti pročitana u petak u 10 sati,” rekla je službenica hladnim glasom. Srce mi je lupalo kao ludo. Nisam očekivala bogatstvo – kuća u selu, malo zemlje i stari bicikl – ali osjećala sam da će to biti potvrda svega što sam dala.

U uredu nas je dočekao odvjetnik s naočalama na vrhu nosa. “Gospođa Marija Pavlović ostavlja svoju kuću i zemljište svojoj unuci Jasmini Kovačević. Anu Pavlović imenuje za izvršitelja oporuke i ostavlja joj uspomene: fotoalbum iz mladosti i bakin šal.”

Nisam mogla disati. Pogledala sam Jasminu koja je već slala poruku na mobitelu i smješkala se teti Ljiljani. Stric Zoran klimnuo je glavom kao da je sve to očekivao.

“Oprostite… Je li to sve?” pitala sam drhtavim glasom.

“Tako piše u oporuci,” odgovorio je odvjetnik bez trunke suosjećanja.

Izašla sam iz ureda kao sjena. Uspomene? Šal? Godine života pretvorene u komad vune i nekoliko požutjelih slika? Nisam mogla vjerovati.

Te noći nisam spavala. Prebirala sam po svakoj sceni iz prošlosti – svakoj žrtvi, svakom osmijehu koji sam poklonila baki dok su drugi živjeli svoje živote daleko od njezine bolesti i tuge. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše naivna? Jesam li trebala misliti na sebe?

Jasmina se vratila u Njemačku s papirima o vlasništvu i planovima za prodaju kuće. Teta Ljiljana počela je pričati po selu kako sam ja ionako uvijek bila “previše vezana za baku” i da nije čudo što mi ništa nije ostavila.

Mjesecima nisam izlazila iz kuće. Prijatelji iz Zagreba slali su poruke podrške, ali nitko nije mogao razumjeti prazninu koju sam osjećala. Jedne večeri sjela sam na stari bakin krevet s njezinim šalom oko vrata i fotoalbumom u krilu. Listajući slike iz mladosti, shvatila sam koliko su ljudi komplicirani – koliko ljubav može biti dvosjekli mač.

Možda baka nije htjela povrijediti mene; možda ju je netko nagovorio ili zbunio kad je pisala oporuku. Možda su godine bolesti učinile svoje. Ali bol izdaje ostaje ista – bez obzira na razloge.

Danas pokušavam pronaći smisao u svemu tome. Pomažem starijima u selu jer znam koliko im malo treba da se osjećaju voljeno. Ali svake noći pitam se: Je li vrijedilo žrtvovati sve za nekoga tko te na kraju zaboravi? Što vi mislite – jesu li ljubav i briga same sebi nagrada ili uvijek očekujemo nešto zauzvrat?