Osveta gospođe Ljiljane: Između gorčine i oprosta

“Ne možete vi meni tako govoriti!” viknula sam, glas mi je zadrhtao dok su svi u dućanu okretali glave prema meni. Mirza, mladi prodavač s tetovažom na vratu, samo je slegnuo ramenima i nastavio slagati kruh na policu. “Ako vam se ne sviđa, gospođo Ljiljana, ima drugih dućana!” rekao je, a meni su obrazi gorjeli od srama. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam mu htjela dati to zadovoljstvo. Izašla sam iz dućana s glavom visoko podignutom, ali unutra sam bila slomljena.

Kod kuće me dočekala tišina. Suprug Zvonimir je bio na poslu, a kći Ana već mjesecima nije navratila. Sjedila sam za kuhinjskim stolom i vrtjela Mirzine riječi u glavi. “Ima drugih dućana…” Tko je on da mi tako govori? Ja sam ovdje odrasla, poznajem svaku ulicu, svaki kamen. On je došao iz Bosne prije par godina i sad misli da može gaziti po meni? Neće to tako proći.

Te noći nisam mogla spavati. U glavi mi se vrtio plan. Znam da Mirza radi na crno, svi u kvartu to znaju. Vlasnik dućana, stari Pero, često zažmiri na jedno oko kad su u pitanju papiri. Sutradan sam nazvala inspekciju. Glas mi je drhtao dok sam prijavljivala “nepravilnosti u poslovanju”. Osjećala sam se moćno, kao da napokon uzimam stvari u svoje ruke.

Ali dani su prolazili, a Mirza je i dalje bio tamo. Svaki put kad bih ga vidjela iza pulta, srce bi mi brže zakucalo. Počela sam izbjegavati dućan, išla sam čak i do Lidla na drugom kraju grada samo da ga ne sretnem. Ali nije bilo dovoljno. Željela sam da osjeti isto poniženje koje je meni priuštio.

Jednog popodneva srela sam susjedu Marinu na stubištu. “Jesi čula? Mirzu su prijavili inspekciji! Kažu da će ga možda izbaciti iz Hrvatske ako nema papire… Jadna njegova žena, trudna je već sedam mjeseci.” Zastala sam kao ukopana. Nisam znala da ima ženu, a kamoli dijete na putu.

Te večeri nisam mogla jesti. Gledala sam kroz prozor u praznu ulicu i osjećala težinu vlastitih postupaka. Je li ovo pravda ili samo moja povrijeđena taština? Sjetila sam se kako mi je Ana jednom rekla: “Mama, ti uvijek moraš imati zadnju riječ.” Tada sam se naljutila na nju, ali sada… možda je bila u pravu.

Nekoliko dana kasnije zazvonio je telefon. Bio je to Zvonimir. “Ljiljana, znaš li što se dogodilo Mirzi iz dućana? Kažu da će ga možda deportirati. Pero je sav izvan sebe.” Nisam znala što reći. Samo sam šutjela dok mi je srce lupalo kao ludo.

Sljedeće jutro skupila sam hrabrost i otišla do dućana. Mirza je stajao iza pulta, blijed i umoran. Pogledao me ravno u oči. “Vi ste to napravili, zar ne?” pitao je tiho. Nisam mogla ništa reći, samo sam stajala kao kip.

“Znate li vi kako je biti stranac ovdje? Svaki dan strahujem hoće li me netko prijaviti, hoće li mi žena završiti na ulici s djetetom… A vi ste to napravili zbog jedne riječi?” Glas mu je bio slomljen.

Osjetila sam kako mi se grlo steže. Htjela sam mu reći da mi je žao, ali riječi nisu izlazile. Samo sam izašla iz dućana i otišla kući.

Te noći nisam spavala ni minute. Razmišljala sam o svemu što se dogodilo – o svojoj usamljenosti otkad se Ana odselila kod dečka u Rijeku, o Zvonimirovoj šutnji kad god bih pokušala razgovarati o našim problemima, o tome kako mi nedostaje osjećaj važnosti koji sam nekad imala dok su djeca bila mala i dok su me svi trebali.

Shvatila sam da moja osveta nije bila protiv Mirze – bila je protiv moje vlastite nemoći, protiv osjećaja da više nisam bitna nikome osim sebi.

Sutradan sam otišla do Perinog stana i pokucala na vrata. Otvorila mi je njegova žena Vesna. “Vesna, moram razgovarati s Perom i Mirzom,” rekla sam tiho.

Sjeli smo za stol u maloj kuhinji koja je mirisala na kavu i svježe pečeni kruh. “Ja sam prijavila Mirzu inspekciji,” priznala sam drhteći. Vesna me gledala širom otvorenih očiju, a Pero je samo slegnuo ramenima.

“Zašto si to napravila, Ljiljana?” pitao je tiho.

“Osjećala sam se poniženo… Nisam znala kako drugačije reagirati,” odgovorila sam iskreno.

Mirza je šutio nekoliko trenutaka pa rekao: “Svi mi nosimo svoje rane, gospođo Ljiljana. Ja nisam trebao biti grub prema vama, ali vi ste mogli razgovarati sa mnom kao čovjekom.” Pogledao me ravno u oči i prvi put vidjela sam u njima strah i tugu.

“Žao mi je,” prošaptala sam.

Nakon tog razgovora stvari su se polako počele mijenjati. Pero je uspio srediti papire za Mirzu uz pomoć odvjetnika kojeg mu je preporučila Marina. Ja sam počela češće razgovarati s Anom preko telefona, pokušavala sam slušati umjesto da uvijek imam zadnju riječ.

Ali gorčina nije nestala preko noći. Svaki put kad bih prošla pored dućana, osjećala bih težinu svojih postupaka. Ponekad bih se zapitala: jesam li stvarno oprostila sebi ili samo pokušavam zaboraviti?

Danas sjedim za istim onim kuhinjskim stolom i gledam kroz prozor u proljeće koje polako dolazi u naš kvart. Pitam se – koliko nas zapravo zna razliku između pravde i osvete? I koliko nas ima hrabrosti priznati vlastite slabosti prije nego što povrijedimo druge?