Otac Koji Je Otišao, Pa Se Vratio: Dvadeset Godina Kasnije Pred Mojim Pragom

“Ne možeš me samo tako izbaciti, ja sam ti otac!”

Njegov glas je odjekivao hodnikom mog malog stana na Trešnjevci, kao da ima pravo na sve što je moje. Stajao je ispred mene, s istim onim očima koje sam godinama gledao samo na staroj fotografiji u maminom albumu. Ruke su mu drhtale, ali pogled mu je bio tvrd, gotovo prkosan. Imao je kofer u ruci i jaknu koja je mirisala na vlagu i cigarete. Nisam mogao vjerovati da je stvaran.

“Otac?” ponovio sam tiho, više za sebe nego za njega. “Gdje si bio dvadeset godina, Jasmin?”

Moja majka, Mirela, uvijek je govorila da je otišao zbog posla u Njemačku, ali istina je bila mnogo ružnija. Otišao je zbog druge žene, ostavio nas bez riječi i bez novca. Gledao sam ga kako stoji pred mojim vratima, kao stranac koji traži milostinju.

“Znaš kako je bilo tada… Rat, nemaština… Nisam mogao ostati,” pokušao je opravdati svoj nestanak. “Ali sad sam ovdje. Tvoj sam otac.”

Osjetio sam kako mi se krv penje u lice. “Moj otac? Moj otac je bio čovjek koji me vodio na utakmice, učio voziti bicikl, tješio kad sam pao. Ti to nisi bio.”

Sjeo je na stolicu bez poziva, kao da mu sve pripada. “Znam da si ljut. Ali život nije uvijek jednostavan. Trebam te sada. Izgubio sam posao u Njemačkoj, nemam gdje.”

U tom trenutku zazvonio mi je mobitel. Bila je to mama. “Jesi li dobro, sine? Čula sam da se Jasmin vratio…”

“Dobro sam, mama,” slagao sam, gledajući čovjeka koji mi je uništio djetinjstvo.

Nakon što sam prekinuo vezu, Jasmin je počeo pričati o svom životu u Njemačkoj: o teškim poslovima na baušteli, o ženama koje su dolazile i odlazile, o sinovima koje nikad nije upoznao. Slušao sam ga bez riječi, osjećajući kako mi se u grudima gomila bijes.

“Znaš li ti koliko je meni bilo teško?” pitao sam ga napokon. “Gledati mamu kako radi dva posla da bi platila stan i hranu? Gledati prijatelje kako odlaze na more s očevima dok ja sjedim doma i čekam tvoj poziv koji nikad nije došao?”

Pogledao me s nekom čudnom tugom u očima. “Znam da sam pogriješio. Ali sad želim popraviti stvari.”

“Popraviti?” nasmijao sam se gorko. “Kako? Tako što ćeš spavati na mom kauču i jesti moju hranu? Misliš da se dvadeset godina može izbrisati jednim ‘oprosti’?”

Sutradan sam otišao kod prijatelja Ivana na pivo. Sjeli smo u zadimljeni kafić u Novom Zagrebu.

“Šta ćeš sad?” pitao me Ivan.

“Ne znam,” odgovorio sam iskreno. “Dio mene želi ga izbaciti van i nikad više ne vidjeti. Drugi dio… ne znam ni sam.”

Ivan je slegnuo ramenima. “Nisi ti dužan ništa čovjeku koji te napustio.”

Te noći nisam mogao spavati. Sjećanja su navirala: prvi dan škole kad ga nije bilo da me isprati; rođendani bez poklona; mama koja plače u kuhinji dok misli da spavam.

Sljedećih dana Jasmin se ponašao kao da mu sve pripada. Gledao je televiziju do kasno u noć, ostavljao prljave tanjire po stanu, a jednom mi je čak uzeo novac iz novčanika “za cigarete”. Kad sam ga suočio s tim, samo je slegnuo ramenima.

“Pa valjda možeš pomoći ocu,” rekao je hladno.

Počeo sam izbjegavati stan. Radio sam prekovremeno, izlazio s prijateljima, samo da ga ne vidim. Mama me zvala svaki dan.

“Sine, nemoj biti grub… Znam da te povrijedio, ali ipak je tvoj otac.”

“Je li?” pitao sam je jednom. “Je li otac onaj koji te ostavi kad si dijete? Koji se sjeti da postojim tek kad mu treba pomoć?”

Jedne večeri vratio sam se kući i zatekao Jasmina kako pije rakiju koju sam čuvao za posebne prilike. Bio je pijan i plakao.

“Nisam ja loš čovjek… Samo nisam znao kako biti otac,” mrmljao je.

Sjeo sam nasuprot njega i prvi put ga pogledao kao čovjeka, a ne kao oca kojeg nikad nisam imao.

“Šta ti zapravo želiš od mene?” pitao sam ga tiho.

“Da mi oprostiš… Da mi pružiš drugu šansu,” odgovorio je kroz suze.

Osjetio sam kako mi se srce steže. Znao sam da oprost nije nešto što se može dati na silu. Znao sam i da ne mogu zaboraviti sve godine boli i praznine.

Sutradan sam mu rekao da mora otići. Dao sam mu nešto novca za autobus i adresu skloništa za beskućnike.

“Možda jednog dana… Možda ću ti moći oprostiti,” rekao sam mu na odlasku.

Stajao sam na prozoru i gledao ga kako odlazi niz ulicu, poguren pod teretom vlastitih izbora.

Ponekad se pitam: Jesam li bio previše okrutan? Ili je pravda napokon došla po svoje? Da li krv zaista znači više od svega što smo prošli?