Otac mi je 57 i odlučio nas je napustiti: Majka mu je dala ultimatum
“Znaš li ti, Damire, koliko sam ja žrtvovala za ovu obitelj?” majčin glas parao je tišinu dnevnog boravka, dok su joj ruke drhtale oko šalice kave. Otac je sjedio preko puta nje, pogleda prikovanog za pod, kao da traži rupu u parketu kroz koju bi mogao nestati. Ja sam stajao na vratima, s dvoipolgodišnjom kćeri u naručju, i osjećao kako mi se srce steže. Nikada nisam mislio da ću svjedočiti ovakvoj sceni u našoj kući u Novom Zagrebu.
“Nisam više sretan, Jasna. Ne mogu više ovako,” otac je konačno progovorio, glas mu je bio tih, ali odlučan. “Želim otići.”
Majka je ustala, lice joj je bilo crveno od suza i bijesa. “I što ćeš sad? Ostavit ćeš sve? Meni si obećao vjernost pred Bogom! Sinu si obećao da ćeš biti uz njega! Unuku nisi ni upoznao kako treba!”
Nisam znao što reći. Osjećao sam se kao dijete, iako imam trideset godina i svoje dijete. Gledao sam oca, čovjeka koji me učio voziti bicikl na Jarunu, koji me vodio na utakmice Dinama i učio kako se pravi sarma. Sad ga gledam kako postaje stranac.
“Damire, reci nešto!” majka je viknula prema meni. “Reci mu da ne može samo tako otići!”
Ali što da kažem? Da ga molim da ostane zbog nas, iako vidim da mu je duša već negdje drugdje? Ili da ga pustim, pa neka svatko traži svoju sreću?
Otac je ustao, uzdahnuo i pogledao me u oči prvi put tog dana. “Sine, znam da ti ovo teško pada. Ali ja… Ja više ne mogu živjeti u laži. Tvoja majka i ja… Mi smo se udaljili. Godinama već. Samo smo glumili pred tobom i svijetom.”
Majka je sjela natrag, slomljena. “Znači, sve ove godine ništa nije vrijedilo? Sve što smo prošli kroz rat, kroz kredit za ovaj stan, kroz tvoje bolesti kad si bio mali… Sve to ništa?”
Otac je šutio. U toj tišini čuo sam samo kucanje sata na zidu i tiho disanje svoje kćeri.
Nekoliko dana kasnije, majka mi je priznala: “Dala sam mu ultimatum. Ili će ostati i pokušati ponovno sa mnom – ili neka ide zauvijek. Ne mogu više živjeti u neizvjesnosti.”
Pokušavao sam razgovarati s ocem. Sjedili smo na klupi ispred zgrade.
“Tata, stvarno moraš otići? Zar ti nije stalo do nas?”
Pogledao me umorno. “Damire, stalo mi je do vas više nego što misliš. Ali stalo mi je i do sebe. Cijeli život sam radio za vas, za ovu obitelj. Sad prvi put želim nešto za sebe. Znaš li kako je to kad se probudiš i shvatiš da si stranac u vlastitoj kući?”
Nisam znao što reći. Sjetio sam se svih onih večera kad su šutjeli jedno pored drugog pred televizorom, svih onih dana kad sam osjećao napetost u zraku ali nisam znao zašto.
Majka nije odustajala. Zvala ga je svakodnevno, slala poruke: “Vrati se kući! Misli na unuku!” Ali otac je bio neumoljiv.
Jedne večeri došao sam kod majke i zatekao je kako gleda stare albume.
“Pogledaj nas ovdje,” pokazala mi je sliku s mora iz 1992., kad smo bježali iz Bosne kod rodbine u Makarsku. “Tad smo imali samo jedno drugo. Kako možeš samo tako zaboraviti sve to?”
Osjetio sam kako mi suze naviru na oči. Nisam znao kako pomoći ni njoj ni sebi.
Prošlo je nekoliko tjedana. Otac se iselio u mali stan na Trešnjevci. Majka je ostala sama u našem stanu, okružena uspomenama koje su joj sada bile teret.
Mene su svi pitali: “Kako si? Kako tvoja mama? A tata?” Nisam imao odgovore. Osjećao sam se kao da sam izgubio tlo pod nogama.
Jednog dana nazvao me otac: “Sine, hoćeš li doći na kavu? Želim upoznati svoju unuku kako treba.” Otišao sam s Nelom kod njega. Bio je drugačiji – opušteniji, ali i tužan.
“Znaš,” rekao mi je dok smo gledali Nelu kako slaže kockice po podu, “ponekad moraš birati između onoga što drugi očekuju od tebe i onoga što ti stvarno jesi. Ja sam predugo birao ovo prvo.”
Nisam znao mogu li mu oprostiti što nas je ostavio – ali prvi put sam ga vidio kao čovjeka, a ne samo kao oca.
Majka je nastavila živjeti sama. Počela se družiti s prijateljicama iz mladosti, otišla na izlet u Sarajevo s tetkom Senadom. Polako se vraćala sebi.
A ja? Ostao sam između njih dvoje – sin razvedenih roditelja u tridesetoj godini, s vlastitim djetetom i vlastitim strahovima.
Ponekad se pitam: Je li bolje živjeti u laži zbog mira ili riskirati sve zbog istine? Može li obitelj preživjeti kad ljubav nestane – ili tada tek počinje prava borba za sebe?
Što biste vi učinili na mom mjestu?