Otac na vratima: Povratak nakon dvadeset godina šutnje

“Ajla, otvori vrata! Znam da si tu!” Otac je vikao s druge strane, a ja sam stajala u hodniku, drhteći. Ruke su mi bile hladne, srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam ga vidjela dvadeset godina. Zadnji put kad sam ga gledala u oči, bila sam dijete koje je plakalo za njim dok je odlazio s koferom niz stepenice našeg starog stana u Sarajevu.

“Zašto si došao?” upitala sam kroz vrata, glas mi je bio tanak, gotovo neprepoznatljiv.

“Ajla, tvoje je pravo da znaš istinu. I tvoje je da me primiš. Zakon kaže da djeca brinu o roditeljima!”

Otvorila sam vrata. Stajao je tu, stariji, pogureniji, ali s istim tvrdim pogledom. U ruci je držao plastičnu vrećicu iz Konzuma i neki stari kaput. Mirisao je na duhan i kišu.

“Mama ne zna da si ovdje,” rekla sam tiho.

“Neka ne zna još. Prvo moram s tobom razgovarati.”

Pustila sam ga unutra, osjećajući se kao izdajica. U dnevnoj sobi je sjeo na rub kauča, pogledom prelazio po fotografijama na polici – slike mene i mame na moru u Makarskoj, moj diplomski s fakulteta u Zagrebu, slika mene i mog dečka Damira.

“Lijepo si se snašla,” rekao je, ali nije zvučalo kao kompliment.

Sjedila sam nasuprot njega, ruke stisnute u krilu. “Zašto si otišao? Zašto sada dolaziš?”

Pogledao me ravno u oči. “Nisam mogao ostati. Tvoja majka… nije mi dala prostora. Bio sam mlad, glup. Ali sad nemam nikoga osim tebe. Bolestan sam, Ajla. Trebam pomoć.”

Osjetila sam kako mi se grlo steže. Sjećanja su navirala: mama kako plače u kuhinji dok pere suđe; ja kako gledam kroz prozor čekajući da se tata vrati; prazni rođendani; osjećaj napuštenosti koji me pratio kroz cijelu mladost.

“Znaš li ti koliko si nas povrijedio?” pitala sam ga kroz suze.

“Znam. I žao mi je. Ali sad nemam gdje. Zakon kaže…”

Prekinula sam ga: “Zakon možda kaže, ali srce ne može nareditiš!”

Te noći nisam spavala. Damir je došao kasno s posla i našao me kako sjedim na podu u kuhinji.

“Šta se desilo?” pitao je zabrinuto.

“Otac mi je došao. Kaže da mora živjeti kod mene.”

Damir je sjeo pored mene i zagrlio me. “Šta ti želiš?”

Nisam znala odgovoriti. Dio mene je želio da ga izbacim van i zauvijek zaboravim sve što je napravio. Drugi dio me podsjećao na to da je on ipak moj otac, krv nije voda.

Sljedećih dana mama me zvala svaki sat.

“Ajla, jesi li dobro? Jesi li nešto čula o njemu?”

Lagala sam joj: “Nisam, mama.”

Ali laž me pekla više nego istina.

Otac je bio tih, povučen. Gledao je televiziju ili sjedio na balkonu pušeći cigaretu za cigaretom. Jedne večeri sam ga zatekla kako gleda moju staru kutiju s uspomenama – crteže iz osnovne škole, razglednice iz Neuma koje mi je slao dok još nije otišao zauvijek.

“Sjećaš li se kad smo išli na Trebević?” pitao je tiho.

“Sjećam se da si obećao da ćeš doći na moj prvi nastup u školi, a nisi došao,” odgovorila sam hladno.

Pogledao me s tugom koju nisam znala prepoznati kod njega.

“Ajla, znam da ne mogu ispraviti prošlost. Ali mogu biti tu sada, ako mi dopustiš.”

Nisam znala što reći.

Jednog dana mama se pojavila pred vratima mog stana. Pogledala me ravno u oči: “Znam da je tu. Osjetila sam.”

Ušla je bez riječi i našla ga u dnevnoj sobi. Pogledali su se kao dva stranca koja dijele istu bol.

“Zašto si došao?” upitala ga je hladno.

“Nemam gdje, Senada. Bolestan sam. Ajla mi je jedina ostala.”

Mama se okrenula prema meni: “Ne moraš ga primiti samo zato što zakon kaže! Ti imaš pravo na svoj život!”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.

Otac je šutio, poguren pod teretom godina i krivnje.

Te večeri Damir i ja smo dugo razgovarali.

“Ne možeš živjeti između prošlosti i sadašnjosti zauvijek,” rekao mi je nježno.

“Ali kako da izaberem? Ako ga izbacim, osjećat ću se kao najgora kćerka na svijetu. Ako ga zadržim, možda nikad neću biti slobodna od svega što nas je uništilo.”

Damir me zagrlio: “Možda ne moraš birati odmah. Možda trebaš sebi dati vremena da oprostiš – ili barem da shvatiš što želiš od njega sada.”

Sljedećih tjedana otac i ja smo počeli razgovarati o sitnicama – o vremenu, o Sarajevu prije rata, o tome kako su ljudi nekad sjedili satima uz kafu i pričali o životu. Ponekad bih ga uhvatila kako me gleda s nadom u očima, kao da traži oprost koji još nisam spremna dati.

Jedne noći sjeli smo zajedno na balkon.

“Ajla,” rekao je tiho, “znam da ti nisam bio otac kakvog si zaslužila. Ali volio bih da barem pokušamo biti porodica dok još možemo.”

Pogledala sam ga kroz suze i shvatila da ni sama ne znam što znači biti porodica nakon svega što smo prošli.

I evo me danas – između prošlosti koja boli i sadašnjosti koja traži hrabrost za oprost ili barem za razumijevanje.

Možda nikad neću moći zaboraviti sve što se dogodilo, ali možda mogu naučiti živjeti s tim.

Pitam vas – šta biste vi učinili na mom mjestu? Da li krv zaista može isprati godine boli ili su neke rane jednostavno preduboke?