Otac u sjeni: Težina jednog bijega
“Ne možeš sad otići, Damire!” Mirnin glas parao je tišinu stana, dok su joj oči bile pune suza. Stajao sam na pragu, s koferom u ruci, srce mi je tuklo kao ludo. U tom trenutku, sve što sam osjećao bio je strah – ogroman, paralizirajući strah od odgovornosti, od budućnosti, od sebe samog.
“Ne mogu, Mirna… Ne mogu ovo. Troje djece? Kako ću ja to? Kako ćemo mi to?” riječi su mi izlazile u grču. Nisam mogao gledati ni nju ni njezin trudnički trbuh. Znao sam da je to kukavički, ali nisam mogao ostati. Nisam bio spreman biti otac, a kamoli otac trojkama. U tom trenutku, pobjegao sam – od nje, od sebe, od svega što sam trebao biti.
Prošle su godine. Život me nosio od Zagreba do Rijeke, radio sam sve i svašta – konobario, vozio dostavu, čak i prodavao knjige po kućama. Nikad nisam pronašao mir. Svake noći sanjao sam isti san: Mirna stoji na kiši s troje djece za ruku, a ja stojim na drugoj strani ceste i ne mogu prijeći. Probudio bih se u znoju, s osjećajem da mi nešto nedostaje. Da sam nešto nepovratno izgubio.
Moja majka, Ankica, zvala me svake nedjelje. “Damire, djeca rastu. Mirna se dobro drži, ali nije joj lako. Zar ne misliš da bi trebao barem nazvati?” Nikad nisam imao odgovor. Sram me je gušio.
Prije nekoliko mjeseci, otac mi je umro. Vratio sam se u Osijek prvi put nakon sedam godina. Grad je bio isti, ali ja nisam. Na sprovodu su svi šutjeli kad sam prolazio. Osjetio sam njihove poglede – neki puni sažaljenja, drugi prezira.
Nakon pogreba, sjedio sam na klupi ispred stare zgrade i gledao u prozor stana gdje sam nekad živio s Mirnom. Srce mi je bilo teško kao kamen. Odlučio sam – moram ih vidjeti. Moram barem pokušati objasniti.
Došao sam pred vrata njihovog stana. Ruke su mi drhtale dok sam zvonio. Vrata je otvorila djevojčica – crna kosa, oči kao moje. “Mama! Neki čovjek te traži!”
Mirna je izašla iz kuhinje. Pogledala me ravno u oči, bez suza ovaj put, ali s nekom hladnom odlučnošću.
“Što hoćeš, Damire?”
“Samo… samo da vas vidim. Da kažem… žao mi je.”
Djeca su stajala iza nje – dvije djevojčice i dječak. Svi su me gledali kao stranca. Nisam znao što reći.
Mirna je duboko udahnula. “Djeco, ovo je vaš otac.”
Dječak me pogledao ispod oka: “Zašto te nije bilo kad smo imali temperaturu? Kad smo išli prvi put u školu? Gdje si bio kad je mama plakala cijelu noć?”
Nisam imao odgovor. Samo sam kleknuo i počeo plakati.
“Oprosti… Oprosti… Bio sam kukavica. Bojao sam se svega – odgovornosti, života… vas. Nisam znao kako biti otac. Ali želim pokušati sada, ako mi dopustite.” Glas mi je drhtao.
Mirna me gledala dugo, bez riječi. “Ne znam možeš li to popraviti, Damire. Djeca su odrasla bez tebe. Ja sam odrasla bez tebe. Ali ako stvarno želiš biti tu za njih – moraš to dokazati djelima, ne riječima.”
Tjedni su prolazili sporo. Dolazio sam svaki dan – vodio ih u školu, pomagao s domaćom zadaćom, išli smo na sladoled u park kod Drave. Djeca su bila oprezna, ali polako su počela pričati sa mnom.
Jedne večeri, dok smo slagali puzzle na podu dnevne sobe, najmlađa kći Lana tiho je rekla: “Tata… hoćeš li opet otići?”
Zastao sam i pogledao je u oči: “Neću više nikada otići. Obećavam.” Zagrli me oko vrata i prvi put osjetio sam da možda postoji nada za nas.
Mirna i ja smo razgovarali dugo u noćima kad bi djeca zaspala. Rekla mi je koliko ju je boljelo što sam otišao; kako je mislila da nikad neće oprostiti ni meni ni sebi što me voljela.
“Znaš li koliko puta sam poželjela da si tu? Koliko puta sam mrzila tvoje ime? Ali djeca su tvoja krv… Imaju pravo znati tko si.” Suze su joj tekle niz lice.
“Znam da ne mogu vratiti vrijeme”, rekao sam tiho. “Ali mogu biti ovdje sada – za njih i za tebe, ako mi dopustiš.” Nije odgovorila odmah, ali nije ni otišla.
Danas sjedim na istom onom balkonu gdje smo nekad sanjali o budućnosti. Djeca se smiju u dvorištu; Mirna zalijeva cvijeće. Još uvijek osjećam težinu svojih pogrešaka, ali prvi put nakon dugo vremena osjećam i nadu.
Pitam se: Može li čovjek ikada iskupiti grijehe iz prošlosti? Može li ljubav preživjeti izdaju i strah? Što vi mislite – zaslužuje li svatko drugu šansu?