Ožiljci izdaje: Priča o porodici, povjerenju i razočaranju

“Ne mogu više, Amra! Ne mogu gledati kako se uništavaš zbog njih!” glas moje sestre Lejle odjekivao je kroz kuhinju dok sam stajala nad sudoperom, ruku uronjenih u hladnu vodu, pokušavajući isprati ostatke jučerašnje večere. Suze su mi klizile niz obraze, ali nisam imala snage ni da ih obrišem. “Oni su tvoja porodica, ali gdje su oni kad tebi treba pomoć? Gdje su bili prošle zime kad si ostala bez posla? Kad ti je dijete bilo bolesno, jesi li ikoga od njih vidjela?”

Sjećam se tog trenutka kao da je bio jučer. Srce mi je tuklo kao ludo, a u glavi mi je odzvanjalo samo jedno pitanje: Jesam li zaista toliko naivna? Godinama sam vjerovala da će dobrota biti nagrađena. Da će porodica uvijek biti tu. Da će moj trud, moje žrtve, moje neprospavane noći i odricanja imati smisla. Ali sada, dok sam gledala Lejlu kako bijesno briše suze s lica, shvatila sam da možda cijeli život gradim kuću na pijesku.

Moja priča počinje mnogo ranije, u malom stanu u Sarajevu, gdje smo mama Azra, brat Emir i ja živjeli skromno, ali sretno. Otac nas je napustio kad sam imala deset godina. Mama je radila dva posla da nas prehrani. Naučila me da porodica znači sve. Da se za svoje daješ do kraja. I ja sam to povjerovala.

Kad sam se udala za Nedima, mislila sam da počinjem novo poglavlje. On je bio tih, vrijedan čovjek iz Travnika. Njegova porodica me prihvatila kao svoju. Ili sam barem tako mislila. Prvih nekoliko godina živjeli smo kod njegovih roditelja. Pomagala sam svekrvi Sabini oko svega – kuhanje, čišćenje, briga o djeci njegove sestre Mirele kad bi ona dolazila iz Zagreba. Nikad nisam rekla ne. Nikad nisam tražila ništa zauzvrat.

Ali kad je moj sin Tarik obolio od astme, sve se promijenilo. Nedim je tada već radio u Njemačkoj, slao nam novac kad može, ali često nije bilo dovoljno ni za lijekove. Zamolila sam svekrvu da pričuva Tarika dok odem na razgovor za posao. “Znaš ti, Amra, ja imam svojih problema,” rekla mi je hladno. “Mirelina djeca su mala, ona ih ne može ostaviti same. Ti si majka, tvoje dijete je tvoja briga.” Ostala sam bez riječi.

Tada sam prvi put osjetila onaj poznati grč u stomaku – osjećaj izdaje koji te para iznutra. Ipak, nastavila sam pomagati svima. Kad je Mirela ostala bez muža, Nedim i ja smo joj slali novac iz svog ionako skromnog budžeta. Kad je brat Emir upao u dugove zbog kocke, prodala sam zlatni lančić koji mi je mama ostavila da mu pomognem. Nikad nisam očekivala ništa zauzvrat – samo malo zahvalnosti, malo razumijevanja.

Ali zahvalnosti nije bilo. Kad sam prošle zime izgubila posao u pekari zbog zatvaranja radnje, danima nisam imala šta djeci dati za doručak osim starog kruha i čaja. Zvala sam Mirelu – nije se javila. Pisala sam Emiru – odgovorio je nakon tri dana: “Nemam sad vremena za tvoje probleme.” Svekrva Sabina mi je rekla: “Svi imamo svoje brige.”

Tada sam shvatila – niko ne dolazi. Niko ne pita kako sam. Niko ne pita kako su Tarik i Lejla (moja kćerka). Svi su tu kad njima trebaš, ali kad ti padneš – nestanu kao da nikad nisu ni postojali.

Jedne večeri sjedila sam na balkonu s Lejlom. Gledale smo svjetla grada i šutjele dugo. Onda me pogledala svojim velikim smeđim očima i tiho pitala: “Mama, zašto uvijek pomažeš svima kad niko ne pomaže tebi?” Nisam znala šta da joj kažem.

Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu i razmišljala o svemu što sam žrtvovala – svoje snove o fakultetu, mladost provedenu u tuđoj kuhinji, zdravlje koje mi je narušeno od stresa i brige. Sve zbog porodice koja me sada ostavila samu.

Sljedećeg jutra odlučila sam nešto promijeniti. Prvo sam prestala zvati one koji me nikad ne zovu. Prestala sam slati novac Emiru i Mireli. Kad me svekrva zamolila da joj pomognem oko zimnice, rekla sam: “Žao mi je, Sabina, imam svojih problema.” Prvi put u životu stavila sam sebe na prvo mjesto.

Nedim se vratio iz Njemačke nekoliko mjeseci kasnije. Bio je šokiran promjenom u meni. “Šta ti je? Nisi više ona Amra koju znam,” rekao je jedne večeri dok smo sjedili za stolom.

“Nisam više ona Amra koja guta sve i šuti,” odgovorila sam mirno. “Dosta mi je bilo da budem dobra samo kad drugima treba pomoć. Sad ću biti dobra sebi i svojoj djeci.”

Bilo je teško. Osjećala sam se krivom svaki put kad bih rekla ne. Ali svaki put kad bih pogledala Tarika i Lejlu kako mirno spavaju znala sam da radim pravu stvar.

Porodica me ogovarala po selu – da sam sebična, nezahvalna, da sam zaboravila ko me podigao. Ali prvi put u životu nisam marila za tuđa mišljenja.

Danas radim kao pomoćnica u jednoj školi u Sarajevu. Nije to posao iz snova, ali imam dovoljno za nas troje. Djeca su zdrava i sretna. Naučila sam postaviti granice i cijeniti sebe.

Ponekad me još zaboli kad se sjetim svega što sam prošla – ožiljci izdaje bole više od bilo kakve materijalne štete. Ali ti ožiljci su me naučili najvažniju lekciju: ako ne čuvaš sebe, niko te neće čuvati.

Pitam vas – koliko puta ste vi žrtvovali sebe za druge? I jeste li ikada dobili ono što ste dali?