Pet godina kasnije: Gorak okus majčine ljubavi

“Iva, jesi li ti normalna? Ne možeš samo tako otići!” vikao je tata dok sam pakirala torbu. Ruke su mi se tresle, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Mama je šutjela, gledala me onim svojim hladnim pogledom koji me uvijek tjerao na osjećaj krivnje. Leon je plakao u drugoj sobi, a ja sam pokušavala ne slomiti se.

“Moram završiti fakultet! Ne mogu sad biti majka!” viknula sam kroz suze, pokušavajući uvjeriti i sebe i njih. Tata je samo odmahnuo glavom, a mama je tiho rekla: “Mi ćemo se brinuti za njega. Ti idi, ali zapamti – djeca pamte tko ih je ostavio.”

Tih riječi sjećam se svake noći. Otišla sam iz malog mjesta kod Siska u Zagreb, uvjerena da radim pravu stvar. Prijateljice su mi govorile da sam hrabra, ali ja sam znala istinu – bila sam kukavica. Svaki vikend bih obećavala da ću doći kući, ali uvijek bi se našao neki ispit, posao u kafiću ili izlazak koji me spriječio. Leon je rastao bez mene, a ja sam živjela život kao da ga nema.

Pet godina kasnije, sve se promijenilo u jednoj noći. Telefon je zazvonio u tri ujutro. Tata je bio na drugoj strani – glas mu je bio slomljen: “Iva… mama i Leon… prometna nesreća… dođi odmah.”

Vozeći prema bolnici, osjećala sam kako mi se svijet ruši. U glavi su mi odzvanjale mamine riječi – djeca pamte tko ih je ostavio. Kad sam stigla, Leon je bio na intenzivnoj njezi, a mama… mama nije preživjela.

Sjedila sam pored Leonovog kreveta, gledala ga kako diše uz pomoć aparata i prvi put u životu osjetila što znači biti majka. Krivnja me gušila. Nisam znala ni koju mu je omiljenu igračku kupila baka, ni koju pjesmu voli slušati prije spavanja. Nisam znala ništa o vlastitom djetetu.

Kad se Leon probudio, pogledao me zbunjeno. “Gdje je baka?” pitao je tihim glasom. Suze su mi tekle niz lice dok sam pokušavala pronaći riječi. “Baka je otišla na nebo, ljubavi… Sad sam tu ja.”

Prvih nekoliko tjedana bili su pakao. Leon nije htio razgovarati sa mnom. Svaku večer bi plakao za bakom i odbijao me zagrliti. Susjedi su šaptali iza leđa: “Vratila se kad joj je dijete ostalo bez majke…” Osjećala sam njihovu osudu na svakom koraku.

Moj brat Filip mi nije olakšavao situaciju. “Sad si se sjetila da si majka? Gdje si bila kad mu je trebalo pomoći s prvim zubom ili kad je imao temperaturu?” vikao je na mene dok smo čistili mamin ormar.

“Nisam znala… Bila sam premlada…” pokušavala sam se opravdati, ali ni sama sebi nisam vjerovala.

Jedne večeri, Leon je došao do mene s plišanim medvjedićem u ruci. “Mama, možeš li mi pročitati priču?” Glas mu je bio tih, ali u očima mu je titrala nada. Sjela sam kraj njega i počela čitati priču o Ivici i Marici, a on mi se prvi put privio uz rame. Osjetila sam toplinu koju nikad prije nisam poznavala.

Ali problemi nisu nestali. Socijalna radnica Jasmina dolazila je svaki tjedan provjeriti kako se snalazimo. “Iva, Leon ima traume. Trebat će mu puno vremena i strpljenja da ti opet vjeruje,” govorila mi je ozbiljno.

Pokušavala sam sve – kuhala mu omiljene palačinke koje me naučila mama, vodila ga u park gdje su išli zajedno, pričala mu o bakinoj dobroti i ljubavi. Noću bih plakala u jastuk od nemoći i tuge.

Jednog dana Leon me pitao: “Mama, hoćeš li i ti otići kao baka?” Srce mi se slomilo na tisuću komadića. Zagrlila sam ga najjače što sam mogla: “Neću nikad više otići od tebe, obećajem.” Nisam znala hoće li mi ikad vjerovati.

Filip mi je polako počeo pomagati. “Znaš, mama ti je uvijek govorila da ćeš jednog dana shvatiti što znači biti roditelj,” rekao mi je dok smo zajedno slagali Leona za školu. Pogledali smo jedno drugo i oboje zaplakali.

Prošlo je godinu dana otkako sam ponovno postala majka svom sinu. Još uvijek učim svaki dan – kako ga utješiti kad sanja ružne snove, kako ga nasmijati kad mu nedostaje baka, kako biti prisutna i kad mi je najteže.

Nekad se pitam jesam li zaslužila drugu priliku ili ću zauvijek nositi teret svojih odluka. Ali kad me Leon zagrli i kaže: “Volim te, mama,” barem na trenutak povjerujem da možda ipak mogu biti dobra majka.

Ponekad se noću pitam – može li ljubav isprati godine odsutnosti? Hoće li mi Leon ikad potpuno oprostiti? Što vi mislite – može li se prošlost ikad do kraja popraviti?