Pet godina u sjeni: Kako sam tražila svoju kćer Lejlu

“Gdje je Lejla?” ponavljam sebi svako jutro, dok gledam kroz prozor naše male kuhinje u sarajevskom naselju Grbavica. Prošlo je pet godina otkako sam je zadnji put zagrlila, pet godina otkako je nestala bez traga. Sjećam se tog dana kao da je jučer bio – Lejla je obukla svoju omiljenu crvenu jaknu, poljubila me u obraz i rekla: “Mama, idem s Adnanom na kafu, ne brini.” Nisam ni slutila da će to biti posljednji put da čujem njen glas.

Prvih nekoliko dana nakon nestanka bila sam uvjerena da će se vratiti. Možda se posvađala s Adnanom, možda je otišla kod prijateljice. Ali dani su prolazili, a nje nije bilo. Policija je došla, zapisala nekoliko rečenica, klimnula glavom i otišla. “Znate kako je to s mladima danas, gospođo Senada,” rekao mi je inspektor Kovačević, gledajući me preko naočala. “Možda se samo zaljubila pa otišla na par dana.”

Ali ja sam znala svoju Lejlu. Nije ona bila od onih koji samo nestanu bez riječi. Počela sam sama tražiti odgovore. Prvo sam otišla do Adnanove kuće. Njegova majka, gospođa Fadila, otvorila mi je vrata s umornim očima. “Senada, ni Adnan se nije vratio kući. Policija misli da su pobjegli zajedno. Možda su u Beču kod njegove tetke?” Ali nešto u njenom glasu bilo je čudno, kao da skriva nešto.

Narednih mjeseci obilazila sam sve prijatelje, rodbinu, čak i poznanike iz škole. Svi su šutjeli ili slegali ramenima. “Nismo ništa vidjeli, nismo ništa čuli.” Počela sam osjećati da me ljudi izbjegavaju na ulici. Susjeda Azra više nije dolazila na kafu, a komšija Emir izbjegavao je moj pogled u liftu.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u mraku dnevne sobe, zazvonio je telefon. Nepoznat broj. “Ako želiš vidjeti Lejlu opet, prestani kopati po Adnanovim poslovima,” rekao je muški glas i prekinuo vezu. Ruke su mi se tresle dok sam pokušavala ponovno nazvati broj, ali bio je isključen. Te noći nisam oka sklopila.

Sljedećeg jutra otišla sam u policiju s novim informacijama. Inspektor Kovačević me pogledao s dosadom: “Gospođo Senada, nemamo dokaza da je vaša kćer oteta ili da joj je nešto loše. Možda ste vi previše emotivni?” Osjetila sam kako mi krv vrije od bijesa i nemoći.

Moj muž Jasmin povukao se u sebe nakon svega. Počeo je više raditi, dolazio kući kasno i šutio za stolom. Jedne večeri sam ga pitala: “Jasmin, zar ti nije stalo? Zar ne želiš znati gdje nam je dijete?” Samo je slegnuo ramenima: “Senada, možda je bolje da pustimo… Možda se nikad ne vrati.” Te riječi su me slomile.

Nisam mogla odustati. Počela sam istraživati Adnanovu prošlost. Saznala sam da se družio s nekim sumnjivim ljudima iz Hrasnog – navodno su bili umiješani u sitne krađe i dilanje droge. Jedne noći otišla sam do jednog od tih mladića, Samira, koji je sjedio ispred zgrade s društvom.

“Samire, molim te, znaš li gdje su Lejla i Adnan?” pitala sam ga drhteći.

Pogledao me ispod oka i tiho rekao: “Senada, pusti to… Neki ljudi nisu za zezanje. Nije Adnan bio onakav kakvim ste ga vi vidjeli.” Osjetila sam hladan znoj niz leđa.

Počela sam gubiti prijatelje, posao mi je visio o koncu jer nisam mogla funkcionirati normalno. Šefica me pozvala na razgovor: “Senada, razumijem tvoju bol, ali ne možeš stalno kasniti i biti odsutna.” Nisam imala snage ni za što osim za potragu.

Jednog dana stiglo mi je anonimno pismo – u njemu samo jedna rečenica: “Pogledaj iza stare fabrike duhana.” Otišla sam tamo sama, srce mi je lupalo kao ludo. Pronašla sam Lejlino narukvicu koju sam joj poklonila za maturu. Srušila sam se na koljena i plakala satima.

Policija opet nije ništa poduzela – rekli su da nema dokaza o zločinu. Počela sam osjećati da se cijeli grad okrenuo protiv mene. Ljudi su šaptali iza mojih leđa: “Ona luda Senada još traži kćerku…”

Jedne noći Jasmin me pronašao kako sjedim na podu kupaonice, grlim Lejlino plišano srce i jecam: “Jasmin, ja ne mogu više…” Sjeo je pored mene i prvi put nakon dugo vremena zaplakao zajedno sa mnom.

Godine su prolazile, ali nisam prestajala tražiti istinu. Svake godine na dan njenog nestanka palim svijeću ispred škole gdje je išla. Ponekad mi se čini da ću poludjeti od boli i neizvjesnosti.

Danas, nakon pet godina agonije, još uvijek nemam odgovore. Ali imam nadu – nadu da će istina jednom izaći na vidjelo i da će netko progovoriti.

Pitam vas – koliko još roditelja mora proći kroz ovakvu bol prije nego što društvo prestane šutjeti? Koliko još djece mora nestati prije nego što policija počne raditi svoj posao? Hoće li ikada doći dan kad ću ponovno zagrliti svoju Lejlu?