Pisma iz prošlosti: Tajna mog muža
“Ne mogu vjerovati da si to napravio, Krunoslave!” povikala sam, držeći u ruci požutjelo pismo, dok su mi ruke drhtale kao da sam upravo otkrila oružje zločina. Stan je bio tih, previše tih nakon njegove smrti, a ja sam, među njegovim stvarima, tražila utjehu. Umjesto toga, pronašla sam kutiju ispod stare košulje, pažljivo zamotanu u maramu koju je nosio na našem prvom izletu na Plitvice. U kutiji – desetine pisama, sva upućena ženi po imenu Sanja.
“Draga Sanja…” počinjalo je prvo pismo, a svaka riječ bila je poput udarca u prsa. Nisam znala tko je Sanja. Nikad nije spominjao to ime. Trideset pet godina braka, troje djece, zajednički krediti, ljetovanja na Jadranu, svađe oko sitnica i pomirenja uz kavu na balkonu – mislila sam da znam sve o njemu. Ali sada, dok sam čitala njegove riječi napisane drugoj ženi, osjećala sam se kao strankinja u vlastitom životu.
“Mama, jesi dobro?” upitala je moja kćerka Ivana kad me zatekla kako sjedim na podu dnevne sobe, okružena starim pismima i suzama. “Što je to?”
Nisam znala što da kažem. Kako objasniti djetetu da tvoj otac možda nikada nije prestao voljeti drugu ženu? Da je cijeli naš život možda bio samo kompromis? “Ništa, dušo… samo stara pisma.”
Ali Ivana je bila uporna. “Mama, ne laži mi. Znam kad nešto nije u redu.”
Pogledala sam je i slomila se. “Tvoj otac… pisao je nekome godinama. Nekom Sanji. Nikad mi nije rekao za nju.”
Ivana je sjela pokraj mene i uzela jedno pismo. Čitala ga je naglas: “Sanja, ne mogu ti opisati koliko mi nedostaješ… Tvoj osmijeh još uvijek me prati u snovima…”
Osjetila sam kako mi se srce steže. “Znači, cijelo vrijeme… cijelo vrijeme je mislio na nju?”
“Mama, možda je to bilo prije vas? Možda si ti bila njegova prava ljubav?” pokušala me utješiti Ivana.
Ali nisam mogla prestati razmišljati o svakoj večeri kad bi Krunoslav kasnio s posla, o svakom trenutku kad bi bio zamišljen ili odsutan pogledom. Je li tada mislio na nju? Je li ikada požalio što je ostao sa mnom?
Sljedećih dana nisam mogla spavati. Čitala sam pisma jedno po jedno, tražeći odgovore. U nekima je pisao o meni: “Moja žena je dobra žena, ali ti si uvijek bila ona prava.” U drugima je pričao o djeci: “Imamo troje djece, ali ponekad se pitam kako bi bilo da smo ti i ja ostali zajedno…”
Osjećala sam bijes, tugu, izdaju – sve odjednom. Nisam znala što više boli: činjenica da me lagao ili što nikada nije imao hrabrosti reći mi istinu.
Jedne večeri pozvala sam svoju sestru Marinu. “Ne mogu više ovo držati u sebi. Moram s nekim razgovarati.”
Marina me slušala satima. “Znaš, možda ga ne trebaš suditi previše strogo,” rekla je tiho. “Ljudi ponekad nose stare rane cijeli život. To ne znači da te nije volio na svoj način.”
Ali kako oprostiti nekome tko ti je oduzeo pravo na istinu?
Nisam znala što da radim s pismima. Spaliti ih? Sakriti ih od djece? Ili ih možda poslati Sanji? Ali tko je ona danas? Je li još živa? Je li znala za mene?
Jednog jutra odlučila sam potražiti Sanju. Pronašla sam adresu na jednom od omotnica – mali stan u Osijeku. Poslala sam joj kratko pismo: “Poštovana Sanja, ja sam supruga Krunoslava. Pronašla sam vašu korespondenciju nakon njegove smrti. Voljela bih razgovarati s vama ako ste voljni.” Nisam očekivala odgovor.
Ali nekoliko dana kasnije stiglo je pismo: “Draga gospođo, nisam znala da vam piše sve ove godine. Bili smo mladi kad smo se rastali i svatko je krenuo svojim putem. Nikada nisam odgovarala na njegova pisma jer nisam htjela remetiti njegov život ni vašu obitelj. Žao mi je ako vam je to nanijelo bol.”
Čitala sam te riječi i osjećala olakšanje i tugu istovremeno. Sanja nije bila prijetnja; bila je samo uspomena na mladost koja nikada nije zacijelila.
S vremenom sam naučila živjeti s tom istinom. Krunoslav me možda nije volio onako kako sam ja voljela njega, ali bio je dobar otac i partner na svoj način. Naučila sam opraštati – njemu i sebi.
Ponekad se pitam: Koliko zaista poznajemo one koje volimo? I jesmo li spremni prihvatiti njihove tajne kad ih otkrijemo?